Nakon tri autobusa, ljetnih kiša koje nisu prestajale padati i dva grada, stigli smo u Gudul. Za sobom smo ostavili blatnjavi autobusni kolodvor i uspinjali se prema uskim nogostupima u trgovačkom središtu gradića.

Nakon tri autobusa, ljetnih kiša koje nisu prestajale padati i dva grada, stigli smo u Gudul. Za sobom smo ostavili blatnjavi autobusni kolodvor i uspinjali se prema uskim nogostupima u trgovačkom središtu gradića.

Pogledao sam u nebo i vidio nešto čudno; platneni transparent pozivao je djecu na ljetni tečaj učenja Kurana. U izlogu poslovnice Sport Toto i državne tvrtke Tekel, jedinog distributera duhanskih i alkoholnih proizvoda u zemlji, tri preparirana štakora kesila su se među raznobojnim bocama likera. Fotografije na vratima ljekarne podsjećale su na letke kakve nakon političkih ubojstava na sprovodima, za reverom nose ožalošćeni. Na njima bi ispod fotografije pokojnika, koji su Džanan podsjećali na dobrostojeće likove iz domaćih filmova, pisali datum te godina rođenja i smrti. Ušli smo u jednu trgovinu u kojoj si kupili plastični kofer i najlonske košulje, nadajući se da ćemo u njima izgledati poput dvoje respektabilnih distributera. Uz uske nogostupe, preko kojih smo se uspinjali do hotela, stabla kestena bila su iznenađujuće pravilno poredana. U sjeni jednog od nalazio se natpis: Sunećenje na tradicionalan način, ne laserom. Kada ga je pročitala, Džanan je rekla: “Očekuju nas.” U džepu sam pripremio vjenčani list Alija i Efsun Kare, no recepcionar s hitlerovskim brčićima u hotelu Sreća samo ga je letimično pogledao. “Jeste li i vi došli na konvenciju?” pitao je. “Svi su na otvaranju u zgradi srednje škole. Imate li još kakvu prtljagu osim te torbe?” “Naši koferi izgorjeli su zajedno s autobusom i ostalim putnicima”, rekao sam. “Gdje se nalazi srednja škola?” “Naravno, zna se dogoditi da autobus izgori, g. Ali”, rekao je recepcionar. “Dječak će vam pokazati gdje se nalazi škola.” S dječakom koji nas je vodio, Džanan je razgovarala ljupkim glasom, kakav nije koristila kada bi se meni obraćala. “Zar ti te crne naočale ne zatamnjuju svijet?” pitala ga je Džanan. “Ne, jer ja sam Michael Jackson”, odgovorio je dječak. “Što ti majka kaže na to?” pitala je Džanan. “Isplela ti je krasan prsluk.” “To se nje ne tiče!” rekao je dječak. Prije nego što smo stigli do Srednje škole “Kenan Evren”, čije je ime bilo istaknuto na svjetlucavom neonskom natpisu kao da je riječ o jednom od noćnih klubova na Bejogluu, od Michaela Jacksona doznali smo sljedeće stvari: pohađao je šesti razred, njegov otac radio je u kinu kojim je upravljao vlasnik hotela, ali sada je radio na konvenciji. Cijeli je gradić imao posla oko konvencije, a neki ljudi protivili su se svemu tome zato što je načelnik rekao: “Neću dopustiti sramoćenje gradića u kojem sam ja načelnik.” Među izlošcima u srednjoj školi vidjeli smo stroj koji skriva vrijeme, čarobno staklo koje crno-bijelim televizorima daje boju, prvu tursku napravu za detektiranje svinjetine, bezmirisni losion za njegu lica poslije brijanja, škare koje lako i jednostavno izrezuju kupone iz novina, peć koja se automatski upali čim vlasnik uđe u kuću i sat na navijanje koji jednim potezom pruža suvremeno, ekonomično rješenje za problem vezan uz minarete, mujezine, zvučnike, islamizaciju i pozapadnjačavanja. Na mehanizam uobičajenog sata s kukavicom umjesto ptice postavljene su dvije figure; u vrijeme namaza sićušni imam ukazao bi se na prvome katu, koji je izgledao poput balkona na minaretu i tri puta rekao: “Bog je velik!” a minijaturni gospodin bez brkova i s kravatom svaki puni sat pojavio bi se na balkonu na drugom katu i rekao: “Sreća što sam Turčin, Turčin, Turčin.” Kada smo vidjeli napravu koja je bila verzija tamne komore, počeli smo sumnjati u tvrdnju da su svi ti izumi djelo srednjoškolaca iz regije. Očevi, stričevi i učitelji, koji su šetali među mnoštvom, sigurno su imali svoje prste u tome. Stotine malih zrcala bila su poredana jedno nasuprot drugom u prostoru između naplatka i automobilske gume, stvarajući tako svojevrstan labirint. U jednom trenutku svjetlost i slika ušle bi u taj labirint od zrcala pa kada se poklopcem zatvori otvor i tako spriječi dotok nove svjetlosti, ranije zarobljena slika prisiljena je reflektirati se unedogled. Ako kasnije u bilo, kojem trenutku podignete poklopac i prislonite oko na otvor, možete vidjeti sliku koja je zarobljena u komori; na primjer javor, goropadnog učitelja koji šeće izložbom, debelog distributera hladnjaka, prištavog učenika, vrč ispunjen ajranom, činovnika iz gruntovnice koji pije limunadu iz čaše, portret generala Kenana Evrena, bezubog podvornika koji se smiješi u napravu, sumnjivog muškarca, vlastito oko ili lijepu i znatiželjnu Džanan čija koža se sjajila unatoč svom putu koji smo prevalili. Na izložbi smo osim onoga što se moglo vidjeti u toj napravi, vidjeli i druge stvari; čovjek koji je na sebi imao bijelu košulju, kravatu i karirani sako držao je govor. Većina ljudi bila je podijeljena u grupe te su pažljivo promatrali jedni druge i nas. Crvenokosa djevojčica s vrpcom u kosi, stajala je uz skute svoje krupne majke s maramom na glavi i u sebi ponavlja pjesmicu koju će uskoro recitirati. Džanan mi je prišla. Na sebi je imala svjetlozelenu suknju s otisnutim uzorkom, domaćeg proizvođača Sumerbanka, koju smo bili kupili u Kastamonuur Anđele, znaš da sam je jako volio. Popili smo ajran te sneno i odsutno promatrali prašnjavu, poslijepodnevnu svjetlost u kantini. Prizor koji smo vidjeli bio je sačinjen od svojevrsnog životnog znanja i glazbe postojanja. Tada smo ugledali jedan televizor te mu se približili kako bismo shvatili o čemu je točno riječ. “Ovaj televizor doprinos je dr. Narina”, rekao je muškarac s leptir-mašnom. Je li on bio mason? U jednim sam novinama bio pročitao da masoni obično nose leptir-mašne. “S kime se imam čast upoznati?” pitao je, pažljivo promatrajući moje čelo. Možda je razlog tome bio taj što se suzdržavao gledati u Džanan dulje nego u mene. “Ali i Efsun Kara”, rekao sam. “Vrlo ste mladi. To što među svim ovim ogorčenim distributerima ima i tako mladih ljudi, ulijeva nadu.” I baš kada sam poželio izustiti: “Mi ovdje ne predstavljamo mladost, već jedan nov život”, krupni gospodin, koji je bio dovoljno simpatičan da ga srednjoškolka na ulici pita koliko je sati, rekao je: “Nismo ogorčeni, naša vjera je snažna.” Tako smo se i mi priključili mnoštvu. Djevojčica s vrpcom u kosi izrecitirala je pjesmu, mumljajući pritom poput ljetnog povjetarca. Mladić koji je bio dovoljno zgodan da igra ulogu pjesnika u domaćem filmu govorio je o svojoj regiji, pedantno poput kakva vojnika. Spomenuo je seldžučke minarete, rode, električnu centralu u izgradnji i mlijeko koje daju njihove krave. Dok su učenici govorili o svojim izlošcima koji su se nalazili na stolovima u kantini, njihovi očevi i učitelji dolazili su do njih i s ponosom nas gledali. Upoznali smo i ostale sudionike konvencije koji su u rukama držali čaše ispunjene ajranom i limunadom, sudarali se s njima u prolazu i rukovali. Osjetio sam jedva primjetan miris alkohola te sapuna za brijanje OPA i pitao se odakle dopire. Pogledali smo televizor dr. Narina. Njega se najviše spominjalo, no on nije bio ovdje. Kada se smračilo, izašli smo iz zgrade srednje škole i krenuli prema restoranu. Muškarci su hodali sprijeda, žene straga. Mračne ulice Gudula odisale su osjećajem prešutnog neprijateljstva. Promatrali su nas kroz vrata brijačnica i trgovina koje su i dalje radile, iz kafića u kojem je gorio televizor i iza prozora zgrade gradske uprave kroz koji je dopiralo svjetlo. Jedna od roda koju je zgodni učenik bio spomenuo, s tornja na trgu gledala je kako ulazimo u restoran. Je li nas gledala sa zanimanjem ili je njezin pogled bio neprijateljski? Taj restoran bio je simpatično mjesto s akvarijem i lončanicama na čijim su zidovima visjele fotografije turskih velikana, povijesne podmornice koja je časno potonula, nogometaša nepravilnih glava, slike ljubičastih smokava i marelica žutih poput slame. Kada su ga ispunili distributeri u pratnji svojih supruga, srednjoškolci, njihovi učitelji i svi oni kojima smo bili dragi, osjećao sam se kao da se već mjesecima pripremam za tu večer i priželjkujem biti okružen takvim mnoštvom. Pio sam sa svima, ali na koncu sam popio više od svih. Dok sam sjedio za stolom s ostalim muškarcima, koji su sjedali pored mene i ustajali, te kuckao svoju čašu s rakijom o njihove, s puno žara govorio sam o izgubljenoj životnoj časti i stvarima koje su nestale. Temu nisam načeo ja, nego oni: potpuno sam se složio s prijateljski raspoloženim muškarcem koji je iz džepa izvadio špil igraćih karata, s ponosom pokazao da je kralja pretvorio u šejha a dečka u “sljedbenika” i zatim dugo objašnjavao zašto se za dva i pol milijuna stolova u sto sedamdeset tisuća kafića diljem naše zemlje moraju dijeliti upravo takve karte. Obojica smo se začudili. Nada je te večeri bila prisutna među nama u nekom obliku, no je li taj oblik bio anđeoski? Rekli su da je nada oblik svjetlosti, da se svaki put kada uzdahnemo i izdahnemo smanjimo te da iz zemlje iskopamo ono što smo u nju zakopali. Netko od njih pokazao je fotografiju peći, a netko drugi bicikla koji savršeno odgovara našoj veličini. Muškarac s leptirmašnom izvadio je bočicu s nekom tekućinom i rekao da je koristi umjesto zubne paste. Starcu bez zuba bilo je žao što ne može piti, ali nam je prepričao svoj san: "Rekao nam je da nas ne mogu slomiti ako budemo neustrašivi.” Tko je to on? Zašto nije došao dr. Narin? On zna tajnu stvari koju čuvaju prave stvari. Zašto nije ovdje? “Da je dr. Narin imao priliku vidjeti ovog mladića punog vjere, volio bi ga kao svoga sina”, rekao je netko. Čiji je to glas bio? Prije nego što sam stigao okrenuti glavu, nestao je. “Psst, nemojte tako nepromišljeno spominjati dr. Narina”, rekli su mu. Kada se sutra na televizoru pojavi anđeo, bit će problema! Rekli su i da je načelnik kriv za sav taj strah, ali i da on nije izričito protiv njih. “I najbogatiji čovjek u Turskoj, Vehbi Koč, mogao bi doći ovamo na naš poziv. On je najveći distributer”, rekao je netko. Sjećam se da sam se s nekim poljubio te da su me, nakon što sam im objasnio sve o televizorima u autobusima, bojama i vremenu, izgrlili te mi čestitali na mladosti i iskrenosti. “Naš novi televizor presudit će onima koji nas žele stjerati u stupicu. Novi ekran znači novi život, rekao je simpatični vlasnik poslovnice Tekel. Ljudi su sjedali pored mene i ustajali. I ja sam sjeo pored nekog drugog muškarca, ustao i govorio o nesrećama, knjizi, spokoju i onom posebnom trenutku. Osjetio sam da sam pretjerao kada sam rekao: “Ljubav”. Ustao sam i pogledao Džanan. Sjedila je među učiteljima i njihovim suprugama koji su je pažljivo promatrali. Sjeo sam i rekao: “Vrijeme je nesreća. Upravo zbog nesreće smo sada ovdje, na ovome svijetu.” Pozvali su poljoprivrednika u kožnoj jakni i rekli mi da slušam što će reći. “Laskate mi”, rekao je uspuhujući se poput starca iako nije bio previše star te iz džepa izvadio svoj skromni “izum”. Bio je to džepni sat koji sam od sebe stane kada osjeti da ste sretni te tako vječno produlji trenutak vaše sreće. Kada osjeti da niste sretni, njegova mala i velika kazaljka panično počnu žuriti, a vi se tada začudite kako vrijeme brzo prolazi i kako brige nestaju u tren oka. Noću, dok spokojno spavate, taj sat koji je strpljivo kucao na starčevom dlanu, namješta vrijeme pa ujutro ustajete kada i svi drugi, kao da se ništa nije dogodilo. “Vrijeme”, rekao sam i na trenutak se zapiljio u ribe koje sporo plivaju u akvariju. Neki muškarac prišao mi je poput sjene i rekao: “Optužuju nas za omalovažavanje zapadnjačke kulture, no događa se upravo suprotno. Jeste li čuli za preostale križare koji već stoljećima žive u pećinama u Ugrupu?” Razgovarao sam s ribama i pitao se čiji je to glas. I prije nego što sam se okrenuo, nestao je. Prvo sam pomislio da je to bila samo sjena, no kasnije sam osjetio i onaj strašan miris OPA sapuna za brijanje i prestrašio se. Čim sam sjeo na stolicu, stariji gospodin s velikim brkovima, koji je oko prsta nervozno vrtio lanac privjeska za ključeve, pitao me tko sam, kome sam dao glas, koji projekt mi se svidio i što ću ujutro odlučiti. I dalje sam mislio na ribe i namjeravao ga ponuditi još jednom čašom rakije. Čuo sam razne glasove. Šutio sam te kasnije shvatio da pored mene stoji simpatični ovlašteni zastupnik državne tvrtke Tekel. Rekao je da se više nikoga ne boji, čak ni načelnika kojem su smetala tri preparirana štakora u izlogu poslovnice. Zašto državna tvrtka Tekel drži monopol na prodaju alkohola u ovoj zemlji? Sjetio sam se nečega, uplašio se i rekao to što mi je palo na pamet. “Ako je život putovanje, ja već šest mjeseci putujem. Naučio sam neke stvari, dopustite mi da vam kažem koje. Pročitao sam knjigu, izgubio sav svoj svijet i krenuo na put kako bih pronašao novi! Što sam našao?” rekao sam. Anđele, imao sam osjećaj da ćeš im ti reći što sam našao! Na trenutak sam zašutio, razmislio i ne znajući što govorim, rekao: “Anđeo.” Kao da sam se prenuo iz sna, počeo sam te tražiti u mnoštvu i sjetio se: Ljubav. Ondje, među distributerima hladnjaka i grijalica te njihovih supruga, među muškarcima s leptirmašnama i njegovim kćerima Džanan je plesala s nekim visokim, drskim srednjoškolcem na zvuke glazbe koji su dopirali s nekog nevidljivog radija, praćena odmjerenim pogledima profesora i senilnih staraca. Sjeo sam na stolac i popušio cigaretu. Da sam tad barem znao plesati... Ples kakav u filmovima plešu mladenci. Popio sam kavu. Svi satovi, pa čak i onaj koji osjeća sreću, sigurno su išli naprijed... Još jedna cigareta... Pljeskali su parovima koji su plesali... Još kave... Džanan se vratila među ženski dio mnoštva. Popio sam još jednu kavu... Poput svih muškaraca iz gradića i distributera iz regije, uzeo sam svoju izabranicu za ruku. Tko je onaj srednjoškolac? Odakle te poznaje? Roda nas promatra s kule na kojoj se smjestila, dok po mraku šećemo gradićem. Baš kad smo u hotelu, poput pravih supružnika, od noćnog čuvara uzeli ključ sobe broj 19, između mene i stuba odjednom se ispriječilo krupno, znojno tijelo muškarca koji je djelovao kao da zna što radi i bio odlučniji od ostalih te mi presjekao put. “Cijenjeni gospodine Kara”, rekao je. “Ako imate trenutak...” Pomislio sam da je to policajac koji je primijetio da smo vjenčani list uzeli žrtvi prometne nesreće. “Bismo li mogli malo porazgovarati?” pitao je. Djelovao je kao da sa mnom želi povesti jedan od onih muških razgovora. Kako li je Džanan samo otmjeno izgledala u suknji s otisnutim uzorkom dok se s ključem sobe broj 19 u ruci udaljavala i uspinjala stubama. Nije bio iz Gudula, a ime sam mu zaboravio čim ga je izgovorio. Recimo da se zvao gospodin Sova zato što mi se obratio u taj kasni sat, no moguće je i da mi je to palo napamet zato što se u predvorju hotela nalazi kavez s kanarincem. Dok je kanarinac skakao gore dolje po kavezu i žicama g. Sova rekao je: “Sada nas časte jelom i pićem, ali sutra će od nas tražiti da glasamo. Jeste li razmišljali o tome? Cijelu sam večer razgovarao s distributerima iz regije i cijele zemlje. Sutra može nastati velika strka pa želim da sada razmislite o tome. Jeste li dobro razmislili? Kome ćete dati svoj glas?” “Što vi mislite, kome bih ga trebao dati?” “Sigurno ne dr. Narinu. Brate, vjeruj mi - obraćam ti se s tom riječju - sve je to samo jedna velika nevolja. Čine li anđeli grešne stvari? Možemo li se uspješno nositi s problemima s kojima se susrećemo? Više ne možemo biti onakvu kakvi jesmo. Čak si je i slavni kolumnist Dželal Salik oduzeo život nakon što je to shvatio. Tekstove sada piše netko drugi. Pod svakim kamenom koji sada podignete nalaze se oni, Amerikanci. Da, tužno je što smo shvatili da više ne možemo biti onakvi kakvi jesmo, no to zrelo shvaćanje štiti nas od katastrofe. Naši sinovi i unuci ne razumiju, pa što? Civilizacije se grade, ali i nestaju... Dok ih grade, i ti vjeruj da si na dobrom putu, a kada počnu propadati, zgrabi oružje, poput kakva razmažena djeteta. Koga ćeš ubiti s obzirom na činjenicu da cijela civilizacija mijenja identitet? Kako ćeš od anđela napraviti sudionika u zločinu? Naposljetku, tko je anđeo? Čemu služi skupljanje starih peći, kompasa, dječjih časopisa i salveta? Zašto misle da se anđeo protivi knjigama i tisku? Svi mi nastojimo živjeti smislen život, ali u jednom trenutku posustanemo. Tko među nama može biti ono što uistinu jest? Koji to sretnik čuje anđelov šapat? Sve to su spekulacije i isprazne riječi za obmanu onih koji toga nisu svjesni. Stvari su izmakle kontroli. Jeste li čuli? Rekli su da će doći i Vehbi Koč? Vlasti to neće dopustiti. Nastradat će i nedužni. Sutra će pokazati kako radi televizor dr. Narina. Zašto on ima poseban tretman? Sve će nas dovesti u nevolju. Kažu da će ispričati priču vezanu uz Colu. To je suludo. Nismo zbog toga došli.” Namjeravao mi je reći još neke stvari, ali u taj prostor, koji ne zaslužuje da ga nazivamo predvorjem, ušao je muškarac s crvenom kravatom. “To će se nastaviti cijelu večer”, rekao je gospodin Sova i nestao. Vidio sam kako, slijedeći nekog drugog distributera, izlazi na mračne ulice gradića Gudula. Stube uz koje se uspela Džanan nalazile su se preda mnom. Osjetio sam neku vrućinu, noge su mi se tresle. Nisam bio siguran je li razlog rakija ili kava. Srce mi je snažno tuklo, a na čelu sam osjetio kapi znoja. Nisam se uspeo stubama, nego sam otrčao do telefona i nazvao jedan broj. Linija je bila zauzeta. Ponovo sam nazvao i dobio pogrešan broj. Majko, nazvao sam te i rekao: “Ženim se. Majko, čuješ li me? Noćas se ženim. Zapravo, već smo vjenčani. Ona je gore u sobi do koje vode stube. Oženio sam anđela. Majko, nemoj plakati. Obećavam, vratit ću se kući. Nemoj plakati. Vrati ću se kući s anđelom pod rukom.” Kako to da prije nisam bio primijetio zrcalo iza krletke s kanarincem? Bilo mi je čudno vidjeti ga dok sam se uspinjao stubama. Džanan je otvorila vrata sobe broj 19, dočekala me s cigaretom u ruci te zatim otišla do prozora i promatrala gradski trg. Sama soba izgledala je poput privatnog sefa koji je netko otvorio samo za nas. Bila je tiha, topla i poluzamračena. U noj su se nalazila dva kreveta smještena jedan do drugoga. Sumorna svjetla gradića dopirala su kroz otvoreni prozor i obasjavala jednu stranu Džananinog vrata i kose, a ljutiti i nestrpljivi dim cigarete - možda mi se to samo učinilo - izlazio je njezinih usta, koja nisam mogao vidjeti, i uzdizao se prema nesretnoj tami koju su na nebu, godinama dišući, stvorili besani i nespokojni spavači te preminuli stanovnici Gudula. Čuli smo pijanca kako se smije u prizemlju. Netko je tresnuo vratima - možda neki od distributera. Vidio sam Džanan kako iskusno baca neugašenu cigaretu kroz prozor i poput djeteta promatra njezin narančasti vrh kako se okreće u zraku dok pada na zemlju. Došao sam do prozora i pogledao ulicu i trg, no nisam vidio ništa. Poslije smo oboje dugo promatrali stvari koje su se vidjele kroz prozor, kao da je riječ o koricama neke nove knjige. “I ti si puno popila, zar ne?” pitao sam. “Da, jesam”, odgovorila je Džanan ljubazno. “Gdje završava?” “Misliš na cestu?” pitala je Džanan veselo i prstom pokazala cestu koja se protezala od trga, do groblja i poslije do autobusnog terminala. “Što misliš, gdje će sve ovo završiti?” “Ne znam, ali želim ići do kraja”, rekla je Džanan. “Nije li to bolje nego da samo sjedimo i čekamo?” “Uskoro ćemo ostati bez novca”, rekao sam. Tamne rubove ceste koju je maloprije pokazala prstom, osvijetlila su snažna svjetla automobila, koji je došao na trg i stao na prazno mjesto. “Nikada nećemo stići onamo”, rekao sam. “Popio si više od mene”, rekla je Džanan. Neki muškarac izašao je iz automobila, zaključao ga i krenuo prema nama, no nije nas primijetio. Zgazio je opušak koji je Džanan bacila kroz prozor, kao da je riječ o nečijem životu koji bezobzirno uništava, i ušao u hotel Sreća. Uslijedila je dugotrajna tišina; činilo se kao da je gradić posve pust. Na trenutak se začuo lavež pasa u nekoj udaljenoj četvrti i zatim se ponovo nije čulo ništa. S vremena na vrijeme u krošnjama javora i kestena, koji su rasli na neosvijetljenom dijelu trga, lišće bi bešumno zaplesalo na neprimjetnom povjetarcu. Dugo smo stajali pored prozora i poput djece željne zabave, gledali kroz prozor. Pamćenje kao da se igralo sa mnom. Osjećao sam kako sekunde prolaze, ali kao da nisam znao što se zbiva. Znatno kasnije Džanan je rekla: “Ne, nemoj me dirati. Nikada prije nisam bila s muškarcem.” Kao što ponekad biva i u stvarnom životu, a ne samo kada se prisjećamo prošlosti, na trenutak sam pomislio da su situacija koju sam doživio i gradić Gudul, koji sam vidio kroz prozor, samo plod moje mašte. Možda Gudul koji sam vidio pred sobom i nije bio stvaran gradić, nego samo slika gradića na poštanskoj marki iz serije Domovina, koju je izdala državna poštanska uprava. Baš kao i gradići na markama, trg u Gudulu izgledao je kao uspomena, a ne kao mjesto na kojem se možete prošetati, kupiti cigarete i razgledavati prašnjave izloge. “Ovo je grad iz mašte, sazdan je od uspomena”, pomislio sam. Znao sam da moje oči tragaju za nekim neizbrisivim vizualnim ekvivalentom bolne uspomene zauvijek usađene u moje pamćenje, koja sama od sebe izranja iz nekog dubokog mjesta. Pogledom sam prešao preko tamnog prostora u podnožju drveća pored trga, traktorskih blatobrana koje je obasjavala neka nejasna svjetlost, slabo vidljivih slova na ljekarni i banci, leđa nekog starca i pojedinih prozora... Kasnije sam poput kakvog znatiželjnika koji ne pokušava otkriti gdje se nalazi trg s fotografije, nego mjesto s kojeg je snimljena fotografija, počeo zamišljati da izvana vidim sebe kako gledam kroz prozor drugog kata hotela. Kao u uvodnim kadrovima stranih filmova koje smo gledali u autobusima, u kojima se prvo pojavi cijeli grad, zatim neka gradska četvrt pa dvorište i naposljetku prozor, dok sam gledao kroz prozor tog dalekog i zabačenog hotela, a ti u haljini koja se odmah zaprašila, umorna ležala na krevetu pored prozora, u glavi sam prvo vidio cijelu zemlju, zatim sav put koji smo prevalili pa cijeli gradić, trg, hotel, prozor i naposljetku nas dvoje. Svi gradovi, sela, filmovi, benzinske postaje i ljudi koje sam zamišljao i djelomično ih se sjećao kao da su se stopili s bolju i čežnjom koju sam osjećao duboko u sebi, no nisam bio siguran je li tuga s gradova, trošnih stvari i putnika prešla na mene ili sam pak ja po cijeloj zemlji i karti širio tugu koju sam nosio u srcu. Ljubičasta tapeta koje je počinjala kod rubova prozora podsjetila me na kartu. Na električnoj grijalici pisalo je ime tvrtke Vezuv, s čijim sam se regionalnim distributerom te večeri upoznao. Slavina na suprotnom zidu kapala je. Vrata ormara nisu bila zatvorena do kraja pa su se u zrcalu na vratima odražavali noćni ormarić smješten između dva kreveta i mala svjetiljka, čija je slabašna svjetlost padala na Džanan, koja je u haljini ispružena spavala na ljubičastom pokrivaču s uzorkom lišća. Njezina kestenjasta kosa poprimila je crvenkastu nijansu. Kako to prije nisam bio primijetio? Pomislio sam kako još puno toga nisam primijetio. Um mi je svijetlio poput noćnih restorana u koje bismo tijekom noćnih putovanja ulazili i jeli juhu, nakon što bismo se iskrcali iz autobusa, i bio sam posve zbunjen. Umorne misli prolazile su kroz zbunjeni um, mijenjajući brzinu i uspuhujući se kao utvarni i sneni kamioni pored restorana na križanjima. Čuo sam djevojku iz svojih snova kako diše dok spava odmah iza mojih leđa i sanja nekog drugog muškarca. Legni pored nje i zagrli je! Nakon sveg vremena koje ste proveli zajedno, vaša tijela žele jedno drugo! Tko je taj dr. Narin? Nisam više mogao izdržati pa sam se okrenuo. Dok sam gledao noge svoje ljepotice, sjetio sam se da mi vani, u noćnoj tišini spletkare iza leđa i čekaju me. Noćni leptir posve je polako dolepršao kroz tu tišinu i kružio oko žarulje na stupu ulične rasvjete, prosipajući prah sa svojih krila uz puno boli. Ljubi je dugo, sve dok vaša tijela ne proguta plamen strasti. Čujem li ja to neku glazbu ili to samo moj um na zahtjev slušatelja reproducira pjesmu “Noćni zov”? Mnogi mladi muškarci u mojim godinama, čija seksualna strast nije utažena, dobro znaju da noćni zov nije ništa drugo doli odlazak u mračnu uličicu, tužno zavijanje s dva ili tri sebi slična bijednika, međusobno psovanje, priprema za izradu bombe kojom ćete jedni druge dići u zrak i - anđele, možda ćeš ti to razumjeti - ogovaranja onih koji su osmislili međunarodnu urotu koja nas je osudila na bijedan život. Mislim da se takvo ogovaranje naziva “povijest”. Pola sata, odnosno četrdeset i pet minuta promatrao sam Džanan kako spava. Dobro, možda je to trajalo najviše sat vremena. Poslije sam otvorio vrata, izašao iz sobe, zaključao vrata i ključ spremio u džep. Džanan je ostala u sobi, a ja sam bio odbijen i prognan. Vratit ću se čim popušim cigaretu i zagrliti je. Napit ću se na nekom otvorenom mjestu, skupiti hrabrost, vratiti se i zagrliti je. Spletkari u noći zaskočili su me na stubama. “Znači, vi ste Ali Kara. Čestitam, uspjeli ste doći ovamo, a tako ste mladi”, rekao je jedan od njih “Ako nam se pridružite, reći ćemo vam što će se dogoditi sutra kada nastane strka”, rekao je drugi razbojnik, koji je bio otprilike iste visine i nosio otprilike istu usku kravatu i crni sako. U rukama su držali cigarete, koje su izgledale kao cijevi pištolja s crvenim vrhom uperenim u moje čelo, i provokativno se smješkali. “Ne želimo vas prestrašiti, već upozoriti”, dodao je prvi od njih. Shvatio sam da se usred noći spremaju obmanuti nove ljude. Izašli smo na ulicu koju roda više nije promatrala i prošli pored izloga s raznobojnim bocama i prepariranim štakorima. Ušli smo u stražnju ulicu i nakon samo nekoliko koraka dočekao nas je miris rakije i gostionice. Nakon što smo sjeli za stol na kojem se nalazio prljav plastificirani stolnjak i žurno ispili po dvije čaše rakije, kao da je riječ o lijeku, doznao sam neke nove stvari o svojim prijateljima, sreći i životu. Prvo mi se obratio gospodin Sitki, distributer piva iz Sejdišehira. Rekao mi je da između njegova posla i uvjerenja nema nikakve nedosljednosti, jer ako malo bolje razmislimo, možemo doći do zaključka da pivo zapravo i nije alkoholno piće kakvo je rakija. Naručio je bocu piva Efes, i dok ga je ulijevao u čašu objasnio mi da mjehurići u njoj nisu ništa drugo nego ugljični dioksid. Možda baš zato što se bavio distribucijom šivaćih mašina, moj drugi prijatelj nije previše mario za osjetljivost i uznemirenost. Poput snenih i pijanih vozača kamiona, koji usred noći slijepo hrle ka pokvarenim stupovima električne rasvjete, pohrlio je u bit života. Spokoj je bio ondje, u tom mirnom gradiću i maloj gostionici, u središtu života, za stolom za kojim smo nas trojica vjernih prijatelja pili. Kada smo razmislili o svemu što nam se u prošlosti dogodilo i svemu što nas sutra čeka, bili smo svjesni vrijednosti tog jedinstvenog trenutka koji se nalazio između naše slavodobitne prošlosti te strašne i bijedne budućnosti. Zakleli smo se da ćemo jedni drugima uvijek govoriti istinu, izgrlili se, izljubili, i suznih očiju smijali. Okrenuli smo se prema sumanutim distributerima i mnoštvu oštroumnih pripadnika subverzivnih organizacija u gostionici te nazdravili u njihovu čast. To je bio život u svom svome sjaju, nije bio na nekom drugom mjestu, nije bio u raju, ni u paklu, već tamo u tom trenutku. Koji bi luđak rekao da nismo u pravu? Koja bi nam budala to zamjerila? Tko bi nas to mogao nazvati jadnim bijednicima? Nismo čeznuli za životom u Istanbulu, New Yorku i Parizu. Neka zadrže sve svoje salone, dolare, nebodere, avione, radio i tv prijemnike - i mi smo imali svoj televizor - i šarene novine. Imali smo nešto što oni nisu; srce. Pogledaj kako svjetlost života polako ulazi u moje srce. Anđele, sjećam se da sam se u jednom trenutku pribrao i pitao se zašto svi to ne mogu učiniti. Ako je tako lako popiti lijek za sreću, zašto ga svi ne popiju. Čovjek s pseudonimom Ali Kara, koji je u društvu svojih bliskih prijatelja iz gostionice izašao u ljetnu noć, pita: "Čemu sva ta bol, tuga i bijeda?” Na drugom katu hotela Sreća gorjelo je svjetlo pod kojim je Džananina kosa izgledala crveno. Sjećam se da smo kasnije žustro raspravljali o republici, Atatürku i javnim biljezima. Ušli smo u zgradu općine i otišli u ured gospodina načelnika koji me poljubio u čelo; i on je bio jedan od nas. Rekao je da je iz Ankare poslana direktiva i da sutra nikome od nas neće pasti ni dlaka s glave. Izdvojio me od ostalih, rekao da ima povjerenja u mene te da, ako želim, mogu pročitati službenu obavijest, netom otisnutu na posve novom stroju za umnožavanje, na kojoj se boja još nije bila osušila. “Cijenjeni stanovnici Gudula, uglednici, braćo, sestre, majke, očevi i učenici medrese ‘Imam Hatip’! Čini se da su neke od osoba koje su jučer došle u naš gradić zaboravile da su ovdje gosti! Što to oni žele? Zar žele pljuvati po svemu što je sveto u našem gradiću koji je već stotinama godina odan svojim džamijama, blagdanima, vjeri, Proroku, šejhovima i Atatürkovu kipu. Ne, mi nećemo piti vino i ne možete nas natjerati da pijemo Coca Colu. Ne klanjamo se vragu i Americi, nego Alahu. Zašto se u našem spokojnom gradiću sakupljaju osvjedočeni nitkovi i kopije Mary i Alija koji nastoje omalovažiti našeg maršala Fevzija Čakmaka, među kojima je bio i cionistički agent Maks Rulo? Tko je anđeo? Tko je dovoljno drzak da anđela prikaže na televiziji? Zar ćemo mirno promatrati kako drsko vrijeđaju Haci Rodu, koja već dvadeset godina štiti naš gradić, i pripadnike vatrogasne postrojbe? Zar je Atatürk radi toga otjerao Grke? Ako tim drznicima, koji su zaboravili da su ovdje gosti, ne pokažemo gdje im je mjesto i ne održimo lekciju, kako ćemo sutra jedni drugima moći pogledati u oči? U jedanaest sati okupit ćemo se na Vatrogasnom trgu. Radije ćemo mrijeti, no živjeti bez časti!” Ponovo sam pročitao obavijest. Bih li, čitajući je zdesna nalijevo ili tako da združim velika slova, bio čitao neku drugu obavijest? Ne. Gospodin načelnik rekao je da vatrogasna vozila od jutra crpe vodu iz potoka Gudula. Iako postoji samo mala vjerojatnost da će stvari sutra izmaknuti kontroli, požari bi se mogli proširiti, a razjarenu masu vodeni mlaz na toj vrućini možda uopće neće omesti. Gradonačelnik je primirio naše ljude, rekavši da surađuju s općinskim uredom, te da u trenutku kada izbiju neredi na scenu stupa jedinica žandarmerije smještena u okružnom središtu. “Vidjet ćemo tko će šarati po reklamama za sapune i plakatima sa ženskim likom na zidu, jednom kada se situacija smiri, a s lica provokatora i neprijatelja republike i našeg naroda, padnu maske. Da vidimo tko će tada pijan izaći iz krojačnice i na pasja kola psovati načelnika i rodu”, rekao je načelnik. Tada su odlučili da smjeli mladić, kao što sam ja, mora vidjeti krojačnicu. Nakon što mi je načelnik dao da pročitam “kontraproglas” koji su napisala dva učitelja koja su bili tajni članovi Odbora za promociju suvremene civilizacije, rekao je podvorniku da me odvede u krojačnicu. “Gospodin načelnik sve nas prisiljava da radimo prekovremeno”, rekao mi je podvornik Hasan kada smo izašli na ulicu. Pod okriljem noći dva policajca u civilu u tišini su skidali platneni transparent na kojem je bio oglašen tečaj učenja Kurana. “Služimo državi i narodu.” Među tkaninama, šivaćim strojevima i zrcalima u krojačnici, nalazio se drven stolić na kojem je bio smješten televizor, a ispod njega videouređaj. Dva mladića tek neznatno starija od mene stajala su iza televizora i radili na njemu s odvijačima i žicama u rukama. Muškarac koji je sjedio u ljubičastom naslonjaču u kutu te istovremeno promatrao svoj odraz u velikom zrcalu preko puta, odmjerio me i pogledao podvornika Hasana, kao da želi nešto pitati. “Poslao ga je gospodin načelnik. Brigu o njemu povjerio je vama”, rekao je striko Hasan. Čovjek u ljubičastom naslonjaču bio je isti onaj čovjek koji je ušao u hotel netom nakon što je zgazio Džananinu cigaretu. Ljubazno se nasmiješio i rekao mi da sjednem. Pola sata kasnije ispružio je ruku i uključio video. Na ekranu televizora pojavio se ekran, a u tom drugom ekranu mogao se vidjeti još jedan tv ekran. Odjednom sam ugledao plavu svjetlost koja me podsjetila na smrt, ali smrt je u tome trenutku sigurno bila negdje daleko. To plavo svjetlo neko vrijeme besciljno je lutalo beskrajnom pustopoljinom kroz koju smo bili prošli autobusom. Zatim sam vidio zoru kako rudi; zoru poput onih s fotografija na kalendarima. Možda su to bili i prizori rađanja svijeta. Bilo je prekrasno napiti se u nepoznatom gradiću, sjediti u nekoj krojačnici u društvu prijatelja koje sam tek upoznao te, ne razmišljajući o smislu života, gledati razotkrivanje njegove tajne na ekranu, dok moja draga spava u hotelskoj sobi. Zašto čovjek razmišlja koristeći riječi, a pati s pomoću prizora? “Želim!” rekao sam sebi u bradu, ali nisam znao što to želim. Kasnije se na ekranu pojavila bijela svjetlost, koju su dvojica mladića zauzeta radom na televizoru možda primijetila zbog odsjaja na mome licu. Okrenuli su televizor prema sebi i uključili zvuk. U tome je trenutku svjetlost poprimila anđeoski oblik. “Vrlo sam daleko”, rekao je neki glas. “Toliko daleko, da se u svakom trenutku nalazim među vama. Slušajte me sada u zvuku glasa koji čujete u sebi. Pomičite usne kao da pomičete moje.” Mumljao sam poput nesretnog glumca čiji se glas koristi za sinkronizaciju i zvučao pritom kao da pokušavam prisvojiti loše prevedene riječi koje je izgovorila neka druga osoba. “Nećeš moći podnijeti vrijeme koje prolazi dok Džanan spava, a jutro se bliži”, rekao sam tim glasom. “Pa ipak, ako stisnem zube, možda i izdržim.” Nakon toga uslijedila je tišina i kao da sam na ekranu televizora vidio ono što mi se motalo po glavi te sam pomislio da nije važno jesu li mi oči sklopljene ili otvorene jer su prizori u mome umu i vanjskom svijetu identični. Odjednom sam ponovo progovorio: “Bog je stvorio svijet u trenutku kad je poželio vidjeti odraz svojih beskrajnih atributa. Tako su nastali mjesec, čiji nas sjaj noću plaši u šumi, prizori jutra u pustopoljini, sjajnog nebeskog svoda i netaknute rijeke koja oplahuju stjenovite obale, koje često imamo priliku vidjeti na televiziji i u uvodnim scenama filmova. Na mračnome nebu mjesec je tada bio posve sam, poput usamljenog televizora u dnevnoj sobi, koji se nakon što struja ponovno dođe upali i sam sebi prikazuje svijet dok cijela obitelj čvrsto spava. Mjesec i sve te druge kreacije postojale su još i tada, ali nije bilo nikoga tko bi ih mogao gledati. Stvari tada nisu imale dušu, izgledale su kao da se odražavaju u neuglačanom zrcalu. Znate o čemu je riječ, dugo ste to promatrali. Sada još jednom pogledajte taj svijet bez duše i neka vam taj prizor posluži kao pouka.” “Upravo u tom trenutku eksplodirat će bomba”, rekao je jedan od dvojice mladića koji je u ruci držao bušilicu. Iz razgovora koji je uslijedio shvatio sam da su u televizor postavili bombu. Je li moguće da sam pogrešno shvatio? Ne, nisam; bila je to neka vrsta vizualne bombe koja će eksplodirati u trenutku kada se na ekranu pojavi zasljepljujuća anđeoska svjetlost. Znao sam da sam ih dobro shvatio zato što sam se s osjećajem krivnje zanimao za tehničke detalje vezane uz tu vizualnu bombu. S druge strane, mislio sam da “jednostavno mora biti tako”. Činilo se da će bomba eksplodirati blago i toplo, kao da je riječ o prometnoj nesreći. Dok distributeri na jutarnjem sastanku budu zadubljeno promatrali prizore na ekranu i raspravljali o stvarima, svjetlosti i vremenu, vrijeme koje se stotinama godina akumuliralo u tom mnoštvu gladnom života, borbe i urote najednom će se proširiti velikom brzinom i sve zamrznuti. Tada sam shvatio kako ne želim umrijeti od srčanog udara ili u eksploziji bombe, nego u prometnoj nesreći. Možda zato što sam mislio da će mi se u tom trenutku ukazati anđeo i na uho mi šapnuti tajnu života. Anđele, kada? Na ekranu sam i dalje vidio neke prizore. Nisam sa sigurnošću mogao reći je li riječ o nekoj bezbojnoj svjetlosti ili anđelu. Prizori koji uslijede nakon eksplozije bombe, slični su prizorima života poslije smrti. Bio sam vrlo uzbuđen što koristim tu jedinstvenu priliku te sam u jednom trenutku shvatio da sinkroniziram prizore na ekranu. Nisam znao ponavljam li tuđe riječi ili je li to bio bratski trenutak, sličan onome kada se dvije duše nađu na “onome svijetu”. “Kada je Bog udahnuo dušu svijetu, Adamovo oko ga je promatralo. Tada smo vidjeli stvari kao što ih vide djeca i onakvima kakve uistinu jesu, a ne kao da su odraz u neuglačanom ogledalu. Tada smo bili vesela djeca koja imenuju ono što vide i vide ono što imenuju! Nekoć davno vrijeme je bilo vrijeme, nesreća je bila nesreća, a život samo život. To je bilo vrijeme iskrene sreće, no vraga je to činilo nesretnim pa je iskovao Veliku urotu. Jedan od sluga Velike urote bio je i čovjek prezimena Gutenberg. Njega i njegove imitatore nazivali su tiskarima. Umnažao je riječi brzinom kojom marljive ruke, strpljivi prsti i pedantna olovka nisu uspijevali pa su se one posvuda razasule, poput staklenih perli koje su se otrgnule s niti. Poput gladnih i pomahnitalih žohara riječi i tekstovi napali su naša vrata, omote sapuna i pakete jaja. Tako su riječi i stvari, koje su nekoć davno bile nerazdvojne, jedne drugima okrenule leđa. Kada su nas obasjane mjesečinom pitali što su vrijeme, život, tuga, sudbina i bol, poput studenta koji noć prije ispita provodi učeći gradivo napamet, pobrkali smo sve odgovore, iako smo ih nekoć davno nosili u svojim srcima. Jedna budala rekla je da je vrijeme buka. Neki drugi nesretnik rekao je da je nesreća sudbina. Netko treći rekao je da je život knjiga. Kao što vidite, zbunjeno smo čekali da nam anđeo na uho šapne točne odgovore”, rekli smo jedni drugima. “Gospodine Ali, vjerujete li u Boga?” pitao je muškarac koji je sjedio u ljubičastom naslonjaču i prekinuo naš razgovor. Neko sam vrijeme razmišljao. “Moj Bog {4} čeka me u hotelskoj sobi”, rekao sam. “Bog je ljubav svih nas, idi k njemu”, rekao je. “Ujutro otiđi na brijanje u brijačnicu Venera.” Izašao sam u toplu ljetnu večer “Bomba je opsjena, baš kao i prometna nesreća; nikad se ne zna kada ćemo se s njom susresti”, rekao sam sebi. Bilo je očito da smo samo bijedni gubitnici koji su izgubili u igri na sreću, koju nazivamo povijest, a sada smo još i u ime Boga, povijesti i knjige stoljećima namjeravali bombardirati jedni druge i dizati u nebesa svoja tijela i duše, postavljajući bombe u vrećice s bombonima, primjerke Kurana i mjenjačke kutije, kako bismo jedni druge uvjerili da smo barem u nečemu uspjeli pobijediti. Dok sam razmišljao kako to i nije nešto loše, odjednom sam ugledao svjetlo u Džananinoj sobi. Ušao sam u hotel i uspeo se do sobe. Majko, jako sam pijan. Legao sam pored Džanan, i zaspao, misleći da je grlim. Ujutro sam se probudio i dugo promatrao Džanan kako spava. Na licu su joj se očitovali i zabrinutost i pozornost koje bi joj krasili lice dok smo sa sjedala u autobusima gledali filmove; podigla je svoje kestenjaste obrve kao da se u snu priprema na neki zapanjujući prizor. Slavina na slivniku je i dalje kapala. Snop prašnjave svjetlosti dopirao je između zastora i postao boje meda kada je obasjao Džananine noge, a ona je promrmljala nešto kao da postavlja pitanje. Lagano se okrenula u krevetu, a ja sam izašao iz sobe. Na putu do brijačnice Venera, osjećao sam jutarnju svježinu na svome čelu i ondje vidio čovjeka kojeg sam sinoć upoznao. Lice mu je bilo prekriveno pjenom za brijanje. Čim sam sjeo kako bih pričekao da dođem na red, preplašio sam se prepoznavši miris. Pogledi su nam se sreli u ogledalu pa smo se nasmiješili jedan drugome. Naravno, taj nas je čovjek trebao odvesti dr. Narinu