Naime poceli smo sa dopisivanje i tim nekim pricama o treningu i ishranu, nakon cega smo odlucili da prosetamo, a ona znaci imao sam zelju odma tu pred ljudima da je skinem golu i nabijem moju na**eklu k**u, koja je mogla jasno da se vidi da je bio dan, ali tada je bila noc, bilo je to dugo setanje nakon cega smo odlucili da idemo kuci. Sutra dan stize meni poruka od nje, zali se na ledja od treninga, nakon cega sam joj ja ponudio jednu lepu masazu, ona se odusevila i pozvala me kod nje, dosao ja kod nje, ona me je cekala u kratkoj suknjici bez brusa u gacicama, (kao da je znala da ne volim da masiram kad je prikacen brus) 🙂 . Mi smo tu nesto caskali ovo ono, i ja je pitam gde je boli, ona mi pokaze ja rekoh ae lezi, sacemo to da resimo, a u medjuvremenu ona je spremila tu mast za masazu sta je vec. Krenuo ja nezno da je masiram a ona, vidim prija joj, masirao ja nju jedno 5 minuta, rekoh, jel te boli jos negde, ona kaze, pa nastavi prija mi masaza, ja reko smetaju mi ove gacice ne mogu lepo da masiram. Kaze ona, pa skini ih. Ja ih skinem a ona pi**a zinula obrijana, ona je vec ovla*ila dok sam je masirao a meni se kita digla ne moze da stane u gacama poceo da me boli od guzvanja. Ja prelazim preko butina sa masnim rukama a nju cujem kako nezno uzdise , pokusava da bude neprimetna ali ja cujem. Pa sam poceo nezno da prelazim sakom po levoj butini odozdo pa do kraja noge njena a sa..Dok smo ispijali čaj i gledali televiziju teta Ratibe pitala je za moju kćer, a kasnije i kakva je moja supruga osoba. Promrmljao sam nešto, osjećajući krivnju zbog toga što je nismo bili pozvali na vjenčanje, rekao joj da je moja supruga zapravo kći jedne obitelji koja živi u našoj ulici i tada se sjetio da sam djevojku koja će mi kasnije postati supruga prvi put ugledao u vrijeme kada sam prvi put čitao knjigu. Što je bila veća slučajnost? To što sam tu tužnu djevojku, koja će mi kasnije postati supruga, ugledao onog dana kada sam prvi put čitao knjigu ili to što sam se sjetio te slučajnosti i godinama nakon vjenčanja otkrio skrivenu geometriju svog života, sjedeći u naslonjaču strike Rifkija? Ona je tada bila kći obitelji koja se doselila u prazan stan u zgradi prekoputa naše. Viđao sam ih kako večeraju pod svjetlošću jake, gole žarulje i gledaju televiziju. Sjetio sam se da sam pomislio kako djevojka ima smeđu kosu i kako je tv ekran zelene boje. Dok sam uranjao u slatku zbunjenost vezanu uz pamćenje, slučajnost i život, teta Ratibe i ja smo razgovarali o tračevima u našoj četvrti, novootvorenoj mesnici, mome brijaču, starim kinima i prijatelju koji je preuzeo očevu prodavaonicu cipela, razvio je u tvornicu i odselio iz četvrti nakon što se obogatio. Naš razgovor o tome kako je život istrošen prekidala je povremena šutnja, a tv ekran obilovao je prizorima pucnjave, vike, strastvenog vođenja ljubavi, rušenja aviona, eksplozija tankera s benzinom, koji su redom poručivali da je bez obzira na sve, uništavanje nužno, no nismo mislili da se to odnosi na nas. U sitne sate, kada je cviljenje, zapomaganje i smrtne hropce zamijenio obrazovni film o crvenim i crnim rakovima na Božićnom otoku u Indijskom oceanu, u maniri oštroumnog detektiva pažljivo sam prišao temi, krećući se postrance poput opreznog raka na ekranu. Skupio sam hrabrost i rekao: “U dobra stara vremena sve je bilo lijepo.” “Život je lijep ako si mlad”, rekla je teta Ratibe. Međutim nije mogla reći ništa lijepo o mladosti koju je provela sa strikom Rifkijem - možda zato što sam joj postavljao pitanja vezana uz dječje priče, duh ljudi koji rade za željeznicu, tekstove i stripove strike Rifkija. “Tvoj striko Rifki pokvario nam je mladost svojim hobijem, pisanjem i crtanjem.” Prvih je godina, zapravo, dobro prihvaćala to što suprug piše za časopis Željeznica, zato što se na taj način spašavao od dugih putovanja na koja odlaze inspektori, a ona ne bi morala danima kod kuće čekati da se vrati. U jednom trenutku odlučio je na zadnjim stranicama časopisa nacrtati strip za djecu djelatnika željeznice, kako bi ih uvjerio da je upravo željeznica ono što će spasiti našu zemlju. “Neka djeca su stvarno voljela taj strip, zar ne?” pitala je teta Ratibe i prvi put se nasmiješila pa sam joj rekao kako sam obožavao čitati te pustolovine i kako napamet znam cijeli serijal Pertev i Peter. “Ali trebao je ostati na tome”, prekinula me. “Nije sve to trebao tako ozbiljno shvatiti.” Mislila je da je njezin suprug pogriješio u trenutku kada je strip doživio popriličan uspjeh, prihvativši lukavu ponudu izdavačke kuće Babiali i odlučivši izdavati poseban strip. “Radio je danonoćno. Premoren bi se vraćao iz inspekcija ili posla u upravi, odmah zatim bi sjedao za stol i radio do jutra.” Ti stripovi su u početku bili čitani, no nedugo nakon početnog uspjeha izgubili su na popularnosti zbog stripova u kojima se svi Kanovi, Karaoglani, Hakani i ostali turski ratnici bore s Bizantincima. “Pertev i Peter su neko vrijeme bili popularni pa smo nešto i zaradili, međutim pravo bogatstvo zaradio je onaj lopov, izdavač”, rekla je teta Ratibe. Isti taj lopov želio je da se striko Rifki ostavi priča u kojima se turska djeca u Americi igraju kauboja i željezničara te da crta junake poput Kanova, Karaoglana i Hakana koji su u to vrijeme bili vrlo popularni. "Neću nacrtati strip u kojem se barem jednom ne pojavljuje vlak”, rekao je striko Rifki. Tako je prekinuo odnos sa svojim nevjernim izdavačem. Neko je vrijeme crtao stripove kod kuće, tražio drugog izdavača, ali je kasnije odustao zbog nedostatka interesa. “Gdje se nalaze te neobjavljene pustolovine?” pitao sam, razgledavajući sobu. Nije odgovorila. Gledala je težak put napaćene ženke crnog raka koja mora proći cijeli otok kako bi izlegla oplođena jajašca u prikladnom trenutku tijekom plime. “Sve sam ih bacila”, rekla je. “Pune ormare slika, časopisa, kaubojskih avantura, knjiga o Amerikancima i kaubojima, filmske časopise iz kojih je kopirao odjeću, sve one Perteve i Petere i ne znam što sve još ne... On nije volio mene, nego njih”, rekla je. “Striko Rifki je jako volio djecu.” “Da, volio je djecu. Bio je dobar čovjek, volio je sve. Ima li danas takvih ljudi?” Nakratko je zaplakala, možda zato što je osjećala krivnju što je rekla nešto loše o pokojnome suprugu. Dok je gledala kako nekoliko mladih rakova na tv ekranu, izbjegavši snažne valove i galebove uspijeva stići do obale, obrisala je oči i nos rupčićem koji se u trenutku samo stvorio u njezinoj ruci. U tome je trenutku oprezni detektiv rekao: “Striko Rifki je napisao i Novi život, knjigu za odrasle, no čini se da ju je objavio pod drugim imenom.” “Gdje si to čuo?” prekinula me. “Takva knjiga ne postoji.” Pogledala me, srdito zapalila cigaretu, snažno otpuhnula dim i ljutita sjedila u tišini pa je detektiv u meni mogao samo zašutjeti. Jedno vrijeme uopće nismo razgovarali, no svejedno nisam mogao ustati i otići. Čekao sam da se nešto dogodi i nadao se da će mi se konačno ukazati skrivena geometrija života. Kada je obrazovni film završio, tješio sam se mišlju da je puno gore biti rak nego čovjek. Teta Ratibe naglo je i odlučno ustala, uzela me za ruku i povukla prema komodi. “Pogledaj”, rekla je. Upalila je visoku stolnu lampu, a na zidu sam ugledao uokvirenu fotografiju.
0 comments:
Post a Comment