Dok se Džanan na stražnjem sjedalu Chevroleta s prepoznatljivom perajom iz 1961. godine hladila primjerkom novina Gudul Postasi, mašući njime nervozno poput kakve gizdave španjolske princeze, ja sam na prednjem sjedalu brojao utvama sela, umorne mostove i bezlične gradiće.

Dok se Džanan na stražnjem sjedalu Chevroleta s prepoznatljivom perajom iz 1961. godine hladila primjerkom novina Gudul Postasi, mašući njime nervozno poput kakve gizdave španjolske princeze, ja sam na prednjem sjedalu brojao utvama sela, umorne mostove i bezlične gradiće.

Naš vozač mirisao je na sapun za brijanje OPA i nije bio previše raspoložen za razgovor. Svidjelo mu se igrati radioprijamnikom, slušati stalno iste vijesti i nedosljedne vremenske prognoze. U unutrašnjosti Anatolije očekuje se i ne očekuje kiša. U unutrašnjosti zapadne Anatolije mjestimični pljuskovi, poluoblačno i vedro vrijeme. Šest smo sati putovali pod tim poluoblačnim nebom, prolazeći kroz mračne pljuskove koji kao da su izašli iz gusarskih filmova i bajkovitih zemalja. Nakon što smo prošli kroz pljusak koji je nemilosrdno udarao po krovu Chevroleta, našli smo se u jednom posve drugom svijetu, svijetu iz bajke. Tužni brisači su utihnuli. Kroz leptir-staklo lijevog prozora vidio sam da je sunce, koje je u tom geometrijski organiziranom svijetu bilo posve sjajno, na zalasku. Kristalno bistra, otvorena, tiha zemljo, odaj nam svoje tajne. Drveće okupano kišnim kapima bilo je vidljivo i jasno. Ptice i leptiri letjeli su ispred nas, ne prilazeći vjetrobranskom staklu, poput pametnih, spokojnih leptira i ptica. Pitao sam se gdje se u toj bezvremenskoj zemlji nalazi div iz bajke i iza kojeg drveta se skrivaju ružičasti patuljci i ljubičaste vještice. Baš kada sam poželio reći da se ne vidi ni jedno slovo ni znak, pored nas je, po cesti koja se sjajila, prošao tih kamion na čijem je stražnjem djelu pisalo: prije pretjecanja razmisli! Skrenuli smo lijevo na zemljani put, uspeli se u brda, u sumrak prošli kroz izgubljena sela, vidjeli mračne šume i zaustavili se pred kućom dr. Narina. Bila je to drvena kuća nalik na stare konake u gradićima koji bi nakon obiteljske tragedije i preseljenja bili pretvoreni u hotele s imenima kao što su Veselje, Užitak, Svemir i Komfor, međutim u blizini nije bilo vatrogasnih vozila, prašnjavih traktora ni restorana Merkez Lezet. Samo tišina... Na katu su se nalazila četiri prozora, a ne šest kao što je karakteristično za konake tog tipa. Kroz tri prozora dopirala je narančasta svjetlost koja je padala na donje listove triju javora ispred kuće. U polumraku se naziralo stablo murve. Zastori su se pomaknuli, začulo se lupanje prozora, koraci i zvonce, sjene su se zaplesale, a vrata otvorila. Da, dočekao nas je on, dr. Narin. Bio je visok, zgodan, u kasnijim šezdesetim godinama života i nosio je naočale. Imao je jedno od onih lica kojih se kasnije možemo sjetiti, ali ne možemo sa sigurnošću reći jesu li na njemu bile i naočale; jednako kao što se ne možemo sjetiti imaju li neke osobe koje dobro poznajemo brkove. Djelovao je impresivno. Kasnije, u sobi, Džanan je rekla da se boji, no djelovala je više znatiželjno nego uplašeno. Večerali smo za dugim stolom, a svjetlost plinskih svjetiljki bacala je duge sjene. Imao je tri kćeri. Najmlađa od njih bila je sretna i sanjarski raspoložena Gulizar, koja unatoč godinama nije bila udana. Srednja kćerka, Gulendam, sjedila je bliže svome suprugu liječniku, koji je glasno disao na nos, nego svome ocu. Najstarija od njih, lijepa Guldžihan, bila je razvedena već neko vrijeme. {5} To sam zaključio iz razgovora s njezinim poslušnim kćerima, koje su imale šest i sedam godina. Majka tih triju lijepih kćeri bila je sitna žena sklona emotivnim ucjenama. Njezini pogledi i držanje kao da su govorili: Rasplakat ću se. Na drugom kraju stola sjedio je odvjetnik iz nekog meni nepoznatog gradića, koji je ispričao priču o zemljišnoj parnici u koju je uključio teme stranačke pripadnosti, politike, mita i smrti. Razveselio se kada je vidio da ga dr. Narin, kao što je i očekivao, sa zanimanjem sluša i očima daje do znanja da se slaže s njim, iako se gnuša te teme. Odmah pored mene sjedio je jedan starac, sretan što provodi zadnje godine svog života u prisutnosti tako brojne i utjecajne obitelji. Nije bilo jasno je li u kakvom rodbinskom odnosu s obitelji, ali u prilog svojoj sreći na stol je poput kakvog dodatnog tanjura smjestio radioprijemnik. Nekoliko sam puta vidio kako mu se primiče - možda nije dobro čuo - i sluša. “Nema vijesti iz Gudula!” kazao je. Okrenuo se prema meni i dr. Narinu, nasmijao se i pokazao svoje umjetno zubalo. Zatim je posve prirodno zaključio: “Doktor voli filozofske rasprave. Obožava mlade ljude kao što ste vi. Stvarno sličite njegovu sinu!” Uslijedila je duga tišina. Mislio sam da će se majka rasplakati, u očima dr. Narina vidio sam strašnu srdžbu. Zvuci zidnog sata s klatnom, koji je bio smješten negdje izvan sobe, devet su nas puta podsjetili na prolaznost vremena i života. Dok sam pogledom prelazio preko stola, sobe i ljudi u njoj, predmeta i jela, polako sam počeo primjećivati da su među nama prisutni tragovi i znakovi koji upućuju na snove ili duboko usađena životna sjećanja. Ponekad bismo u nekoj dugoj noći koju smo provodili u autobusu, nakon što bi poslužitelj na zahtjev putnika stavio u videouređaj drugu kasetu, osjetili na trenutak očaranost, slabu i opreznu doduše, ili oštar ubod neodlučnosti koja ne bi dugo potrajala i prepustili se slučajnoj igri čiju nužnost nismo mogli naslutiti, kao da bismo osjetili da najednom drugom sjedalu iz drugačijeg kuta iznova s čuđenjem počinjemo otkrivati tajnu skrivene i neproračunate geometrije što život se zove i davati smisao duboko skrivenom značenju u liku blijedog muškarca s pištoljem, crvenim jabukama i mehaničkim zvukovima, shvatili bismo da smo taj film već bili pogledali. Osjećao sam to i nakon večere. Neko smo vrijeme na starčevu radiju slušali dramu koju sam gledao u djetinjstvu. Gulizar je donijela srebrnu posudu u kojoj su se nalazili bomboni Asian s okusom kokosa, koji su bili nestali iz naših sjećanja i karamele Novi život. Istu takvu posudu vidio sam i u kući obitelji strike Rifkija. Gulendam nas je ponudila kavom, a njezina majka pitala želimo li još što. Na stolićima i policama ormara s ogledalima, čija su vrata bila otvorena, nalazili su se stripovi koji su se prodavali diljem zemlje. Dok je ispijao kavu i navijao sat na zidu, dr. Narin bio je pažljiv i suosjećajan poput oca obitelji s fotografija na listićima Državne lutrije. I stvari u sobi odisale su tragovima patrijarhalne otmjenosti i logičnog reda koji nije bilo lako imenovati; okruživali su nas zastori na čijim su rubovima bili ušiveni ljiljani, plinske peći koje se više ne koriste i svjetiljke koje su bile jednako statične kao i svjetlost kojom su sjale. Dr. Narin me uzeo za ruku, pokazao mi barometar na zidu i rekao mi da tri puta kucnem po njegovom tankom stakalcu. Učinio sam to. Kada se kazaljka pomaknula, očinskim je glasom rekao: “Sutra nas opet očekuje ružno vrijeme.” Kada smo se vratili u sobu, Džanan mi je rekla da se tik do barometra nalazila uokvirena stara fotografija nekog mladića. Nisam je bio primijetio. Poput nezainteresiranih ljudi koji su izgubili kontrolu nad vlastitim životom, spavaju tijekom filma ili ne čitaju dovoljno pažljivo, pitao sam čija se to fotografija nalazi u okviru. “Mehmetova”, odgovorila je Džanan. Stajali smo pod prigušenom svjetlosti plinske svjetiljke koju su nam dali. “Zar još uvijek nisi shvatio? Dr. Narin je Mehmetov otac.” Sjećam se da sam u glavi začuo niz zvukova, poput onih koje proizvodi nesretni telefon u koji žeton nikako da upadne. Kasnije su sve stvari došle na svoje mjesto, a ja sam, shvativši nepobitnu istinu koja je uslijedila poput smiraja oluje u zoru, osjećao ljutnju, a ne čuđenje. Većini nas se to sigurno dogodilo; kao kada mislimo da već sat vremena s razumijevanjem gledamo film, i na kraju filma zaključimo da smo jedine budale u kinu koje su ga pogrešno shvatile, te nas obuzme ljutnja. “Kako se prije zvao?” “Nahit”, rekla je Džanan kimnuvši mudro glavom, poput onih što vjeruju u astrologiju. “To je naziv za zvijezdu Danicu, odnosno Veneru.” Baš kada sam poželio reći: “Da se tako zovem i da mi je to otac, i ja bih želio biti netko drugi”, primijetio sam da Džanan plače. Ne želim se sjećati ostatka noći. Morao sam tješiti Džanan, koja je lila suze zbog Mehmeta, odnosno Nahita. To čak i ne bi bilo toliko strašno, da je nisam morao podsjetiti da Mehmet-Nahit nije poginuo u prometnoj nesreći, nego da je to samo bio trik koji je izveo. Sigurno ćemo ga naći usred pustopoljine, dok preobražen mudrošću iz knjige hoda prekrasnim ulicama prekrasne zemlje u kojoj se živi novi život. Iako je, zapravo, Džanan vjerovala u to puno više nego ja, dušu moje ljepotice nagrizala je sumnja nošena olujom pa sam joj dugo morao objašnjavati zašto mislim da smo na dobrom putu. Bez problema smo se iskrali, pobjegli s tajnog sastanka distributera te slijedeći skrivenu logiku koja je djelovala kao puka slučajnost, stigli u konak gdje je osoba koju tražimo provela djetinjstvo i ovu sobu koja obiluje njezinim tragovima. Čitatelji koji u mojim riječima osjećaju ljutnju i sarkazam, možda primjećuju da se zastor pred mojim očima podigao te da je očaranost koja je ispunila moju dušu svjetlošću i u potpunosti me obuzela - kako da to kažem - na neki način krenula u drugom smjeru. Džanan je bila vrlo tužna samo zato što se pretpostavljalo da je Mehmet-Nahit mrtav, a ja sam se rastužio, shvativši da naša putovanja autobusom više nikada neće biti kao prije. Nakon što smo s trima sestrama za doručkom jeli med i kozji sir te pili čaj, prošetali smo svojevrsnim muzejom koji je dr. Narin dao napraviti na drugom katu konaka, u spomen na svoje četvrto dijete i jedinog sina Nahita, koji je u mladosti izgorio u tužnoj prometnoj nesreći. “Otac je želio da vidite ovo mjesto”, rekla je Guldžihan i bez problema ugurala ogroman ključ u ključanicu koja je bila toliko mala da sam se začudio. Vrata su vodila u čarobnu tišinu. Osjetio sam miris starih časopisa i novina te ugledao prigušenu svjetlost koja je dopirala kroz zastore. Ovdje su se nalazili Nahitov krevet i pokrivač na kojem su bili izvezeni cvjetovi. Na zidu su visjele Mehmetove slike iz djetinjstva i mladenaštva te slike iz vremena kada se zvao Nahit. Srce mi je počelo brzo kucati zbog čudnog poriva. Guldžihan nam je šapćući pokazala Nahitove uokvirene osnovnoškolske i srednjoškolske svjedodžbe te sve same izvrsne ocjene. Ovdje su se nalazile blatne tenisice u kojima je mali Nahit igrao nogomet i njegove hlače s tregerima. Kaleidoskop proizveden u Japanu i kupljen u trgovini Sunovrat u Ankari. Naježio sam se, prepoznavši motive iz svog djetinjstva u polumračnoj sobi, te se uplašio koliko i Džanan, kada je Guldžihan razmaknula zastore i kroz šapat rekla da je njezin dragi brat tijekom studija medicine, svaki put kada bi se vratio kući, cijele dane bez prestanka čitao i potom dočekivao jutra pušeći na ovom prozoru i promatrajući stablo murve. Uslijedila je tišina. Džanan je pitala Guldžihan koje je to knjige Mehmet tada čitao. Najstariju sestru na trenutak je obuzela tajanstvena šutnja i neodlučnost. “Otac je mislio da nije prikladno da ih držimo u kući”, te se nasmijala kao da se pokušava utješiti. “Možete ipak pogledati ove knjige. Njih je čitao u djetinjstvu.” Pokazala nam je ormar pored kreveta, pun dječjih časopisa i stripova. Nisam mu se želio približiti, zato što se nisam želio poistovjetiti s djetetom koje je nekoć čitalo ta izdanja i zato što sam se bojao da bi se Džanan u tom iritantnom muzeju mogla ponovo raznježiti i zaplakati, no popustio sam kada mi se ruka sama ispružila u želji da dotakne crtež na naslovnici jednog od stripova uredno složenih na polici. Djelovali su mi previše poznato, unatoč tome što su bili izblijedjeli. Crtež je prikazivao dvanaestogodišnjeg dječaka koji je stajao na rubu ponora okruženog oštrim stijenama; jednom se rukom držao za veliko drvo, čiji su listovi zbog lošeg tiska bili sve samo ne zeleni, a drugom je rukom u posljednjem trenu uhvatio plavokoso dijete svojih godina i spasio ga od pada u ponor. Na licima oba djeteta očitovao se užas. U pozadini su se nalazili prizori divlje američke prirode koja je bila sive i plave boje, te strvinar koji je kružio čekajući da se dogodi nešto loše pa da krv potekne. Kao što bih to u djetinjstvu radio, sričući naglas, pročitao sam naslov kao da ga prvi put u životu vidim: Nebi u Nebraski. Dok sam brzo okretao stranice romana, prisjetio sam se dogodovština iz tog prvog djela strike Rifkija. Sultan je Nebija imenovao predstavnikom djece islamskog svijeta na velikom svjetskom sajmu u Chicagu. Ondje mu je mladi Indijanac imena Tom objasnio svoj problem pa su krenuli put Nebraske. Bijeli ljudi željeli su osvojiti područja na kojima su Tomovi preci lovili bizone, poticali su Indijance iz njegovog plemena da postanu ovisni o alkoholu te davali boce konjaka i oružje mladim Indijancima koji nisu željeli živjeti plemenski život. Urota koju su otkrili Tom i Nebi bila je nemilosrdna: napijali su miroljubive Indijance i poticali ih na otpor, ne bi li ih kasnije vojnici federalne vojske poubijali i protjerali. Nakon smrti bogatog vlasnika bara i hotela, koji je, pokušavši gurnuti Toma u provaliju, sam završio u njoj, dječaci su uspjeli spasiti pleme od urote. Džanan je listala stranice stripa Mary i Ali, jer joj je naslov djelovao poznato. U njemu su bile opisane dogodovštine jednog dječaka iz Istanbula koji je otišao u Ameriku. U potrazi za avanturom Ali se ukrcao na parobrod na Galati, stigao u Ameriku te se na pristaništu upoznao s Mary, koja je uplakana promatrala Atlantski ocean, zato što ju je maćeha izbacila iz kuće. Zajedno su krenuli na put prema Zapadu kako bi pronašli djevojčicinog oca. Prolazili su kroz ulice St. Louisa koje podsjećaju na ilustracije iz stripa Kapetan Miki, napredovali kroz bjelogorične šume u Iowi, u čije je tamne kutove autor smjestio sjene vukova te stigli u suncem okupan raj, ostavivši za sobom sve naoružane kauboje, pljačkaše vlakova i Indijance koji su napadali kočije. U toj zelenoj i svijetloj dolini, Mary shvati da joj pronalazak oca neće otvoriti vrata prave sreće, već da ona počiva u tradicionalnim istočnjačkim vrijednostima kao što su spokoj, pokornost i strpljivost, o kojima joj je Ali pripovijedao, te se, kao da je vođena zadatkom, vrati bratu u Boston. Dok u daljini promatra Ameriku, s jedrenjaka na koji se ukrcao osjetivši čežnju za Istanbulom, Ali razmišlja: “Nepravde i zlih ljudi ima svugdje. Bitno je živjeti život kakvim možemo očuvati dobrotu u sebi.” Mislio sam da će se Džanan rastužiti, no razvedrila se, okrećući stranice, miris njihove boje podsjetio me na hladne i mračne zimske dane moga djetinjstva. Rekao sam joj da sam i ja u djetinjstvu pročitao te stripove. Pomislivši kako nije shvatila ono na što sam joj želio ukazati, rekao sami da je to jedna od brojnih sličnosti između mene i Mehmeta-Nahita. Čini mi se da sam se ponašao poput zaluđenog ljubavnika koji misli da je njegova draga bezosjećajna zato što mu ne uzvraća ljubav. Nisam joj poželio reći da je autor tih stripova osoba koju sam u djetinjstvu zvao striko Rifiki, ali sam joj rekao kako je jednom prilikom čitateljima objasnio zašto u njima osjeća potrebu oživiti takve likove. “Draga djeco”, napisao je striko Rifki u kratkom tekstu na početku jednog stripa. “Svaki put kada vidim kako se u vagonima vlaka ili kroz ulice moje skromne četvrti vraćate iz škole, čitate kaubojske stripove koji opisuju dogodovštine Kapetana Mikija i Billyja Kida. Baš kao i vi, volim čitati o pustolovinama tih hrabrih i iskrenih kauboja. Zato sam mislio da bi vam se možda svidjelo čitati o dogodovštinama jednog turskog dječaka među američkim kaubojima. Tako se ne biste susretali samo s junacima iz kršćanskog svijeta, već biste čitajući o pustolovinama našeg sugrađanina, naučili cijeniti moralne i nacionalne vrijednosti koje su nam podarili preci. Ako vas uzbuđuje pomisao da u jednoj siromašnoj istanbulskoj četvrti živi dječak koji je brz na okidaču koliko i Billy Kid, te iskren poput Kapetana Mikija, prepustite se avanturi koja slijedi.” Džanan i ja smo u dugotrajnoj tišini strpljivo i pažljivo promatrali crno-bijele junake, sjenovite planine, strašne šume i gradove pune čudnih izuma i navika, koje je svojim crtežima bio oživio striko Rifki, baš kao što su Mary i Ali promatrali čudesa s kojima su se susretali na Divljem Zapadu. U odvjetničkim uredima, lukama s obiljem jedrenjaka, dugačkim postajama vlaka te među onima koje je ponijela zlatna groznica, vidjeli smo mušketire koji su slali pozdrave Turcima i sultanu, crnce koji su pobjegli iz ropstva i našli utočište u islamu, poglavice indijanskih plemena koji od srednjoazijskih Turaka uče šamanske metode izrade šatora, zemljoradnike čija su srca čista poput anđeoskih te djecu. Nakon što sam pročitao nekoliko stranica jedne krvave epizode, u kojoj su revolveraši poubijali jedni druge poput muha, a glavni likovi bivali zbunjeni zato što često nisu znali tko je dobar, a tko zao, te u kojoj su istočnjačke moralne vrijednosti uspoređivane sa zapadnjačkim racionalizmom, jedan dobri i hrabri junak kojem su u zoru pucali u leđa, prije smrti osjetio je da će se na pragu između dvaju svjetova susresti s anđelom. Međutim striko Rifki nije nacrtao anđela. Jedne na druge poslagao sam brojeve u kojima kroz brojne avanture Pertev iz Istanbula i Peter iz Bostona postaju bliski prijatelji i preokrenu cijelu Ameriku naglavačke, te pokazao Džanan svoje omiljene prizore: mladi Pertev, uz Peterovu pomoć, osmisli sustav ogledala i razotkrije kockara varalicu koji je opljačkao cijeli grad, i s prevarenim građanima koji se zaklinju da se više nikada neće kockati i igrati poker, otjera ga iz gradića. Kada u jednom gradiću u Teksasu kroz pod u crkvi potekne nafta, a građani koji su podijeljeni među sobom, krenu u međusoban obračun i tako počnu srljati u stupicu pohlepnog naftaša milijardera i onih što zlorabljuju pobožnost, Peteru pođe za rukom smiriti građane govorom o atatürkovskim sekularnim principima, prosvjetiteljstvu i pozapadnjačivanju, koji je zapamtio iz razgovora s Pertevom. Uz to, Pertev je potaknuo mladoga Edisona, koji je u to vrijeme radio kao prodavač novina u vlakovima, na razmišljanje koje će kasnije uroditi izumom prve električne žarulje, rekavši mu da su anđeli sačinjeni od svjetla te da u njima počiva čarobni elektricitet. Strip strike Rifikija imena Junaci željeznice odražavao je njegove vlastite strasti i težnje, više od svih ostalih njegovih djela. U toj se epizodi susrećemo s Pertevom i Peterom koji pomažu graditeljima transkontinentalne željeznice. Izgradnja pruge, koja je povezala istok i zapad zemlje, bila je pitanje života ili smrti, baš kao i u Turskoj tridesetih godina dvadesetog stoljeća, ali broj protivnika tog pothvata bilo je velik; od vlasnika tvrtke Wells Fargo i poslovnih ljudi tvrtke Mobil Petrol, do svećenika koji nisu željeli da željeznica prolazi kroz njihovu zemlju i međunarodnih neprijatelja kao što je bila Rusija. Sabotirali su prosvjetiteljska nastojanja graditelja željeznice, provocirajući Indijance, potičući radnike na štrajk, te baš kao što je to bio slučaj i u Istanbulu, nagovarajući mlađariju da žiletima i noževima uništava sjedala u kupeima vagona. “Ako izgradnja željeznice propadne, naša se zemlja neće moći razviti, a prometne nezgode bit će neizbježne. Petrev, moramo se boriti do kraja!” rekao je Peter panično u jednom od balona s tekstom. Kako sam samo volio te velike uskličnike koji bi uslijedili nakon krupnih slova u balonu! “Pazi!” doviknuo bi Pertev Peteru i tako ga upozorio da mora izbjeći nož, prije nego što mu ga neki izdajnik zabije u leđa. “Iza tebe je!” povikao bi Peter, a Pertev bi, ni ne okrenuvši se, zamahnuo šakom i udario nekog neprijatelja željeznice u bradu. Katkada bi se umiješao i striko Rifki i u male pravokutnike koje bi smjestio između crteža, dugim i tankim slovima napisao: IZNENADA, ŠTO JE SAD TO? ili ODJEDNOM, te bi na kraj riječi stavio ogroman uskličnik, a ja bih shvatio da je tako u priču uvukao mene i Mehmeta koji se nekada zvao Nahit. Džanan i ja smo obratili pažnju na rečenice koje završavaju uskličnikom i pročitali jedan balon s tekstom na čijem se kraju nalazio uskličnik. “To o čemu govori knjiga, za mene je sada daleka prošlost!” rekao je jedan od likova koji se posvetio borbi za opismenjavanje, Peteru i Pertevu kada su ga posjetili u kolibi u koju se zatvorio zato što je bio razočaran životom. Sabrao sam se, vidjevši da se Džanan odmiče od stranica na kojim su svi dobronamjerni Amerikanci plavokosi i pjegavi, svi zlikovci imaju iskrivljena usta, na kojima svi koriste svaku priliku da zahvale jedni drugima, na kojima strvinari rastrgaju i pojedu sva trupla, a sokovi u svakom kaktusu poteku i tako spase one koji umiru od žeđi. Umjesto da maštam o tome kako ću iznova krenuti u život kao neki drugi Nahit, pomislio sam da moram spasiti Džanan od lažnih snova. Rastužila se gledajuću Nahitove srednjoškolske svjedodžbe i slike na osobnoj iskaznici. Kao kad striko Rifki potrči u pomoć nekom dobrom junaku koji se našao u bezizlaznoj situaciji te u mali pravokutnik napiše IZNENADA!, u sobu je iznenada ušla Gulizar i rekla da nas njezin otac očekuje.