Sutradan sam se zaljubio. Taj me osjećaj potresao koliko i svjetlost koja je iz knjige prštala u moje lice, i svom mi silinom ukazao na to da je život odavno počeo.

Sutradan sam se zaljubio. Taj me osjećaj potresao koliko i svjetlost koja je iz knjige prštala u moje lice, i svom mi silinom ukazao na to da je život odavno počeo.

Čim sam se ujutro probudio, razmislio sam o svemu što mi se dogodilo prethodnog dana i shvatio da nova zemlja, čija su se vrata preda mnom otvarala, nije bila samo kratkotrajan plod moje mašte, već da je jednako stvarna koliko i moje tijelo, ruke i noge. Kako bih se spasio od neizdrživog osjećaja samoće koji me obuzeo, morao sam naći one koji su bili poput mene. Snijeg koji je navečer padao prekrio je prozorske daske, nogostupe i krovove. Obasjana bijelom i uznemirujućom dnevnom svjetlošću, otvorena knjiga na stolu djelovala je nevinije i jednostavnije. To ju je činilo još strašnijom. Pa ipak, kao i svakoga jutra uspio sam doručkovati s majkom, prolistati Milijet, osjećajući miris pohanog kruha te baciti pogled na tekst Dželala Salika {1} . Dok sam jeo sir i ispijao čaj imao sam osjećaj kao da se ništa nije promijenilo, nasmiješio sam se majci čije je lice bilo vedro. Činilo se da me zveckanje šalica, čajnika i žličica te kamion prodavača naranača na ulici žele obavijestiti da će život teći kao i prije, no nisu me prevarili. Bio sam toliko siguran da se život potpuno promijenio, da mi ni teški, trošni očev kaput, nije djelovao staro. Prošetao sam do postaje te vlakom stigao do trajekta. Iskrcao sam se na pristaništu u Karakoju, gurajući se laktovima uspeo se stubama, ušao u autobus i došao na Taksim. Dok sam hodao prema Taškišli zastao sam na trenutak i pogledao Ciganke koje su prodavale cvijeće. Jesam li mogao povjerovati da će život ostati isti? Jesam li mogao zaboraviti knjigu koju sam pročitao? U jednom mi se trenutku sve to učinilo toliko strašnim, da sam poželio pobjeći. Na predavanju iz mehanike opterećenja u bilježnicu sam posve ozbiljno zapisivao brojke, formule i izvode koji su se nalazili na ploči. Kada ćelavi profesor ne bi ništa pisao po ploči, prekrižio bih ruke i slušao njegov ugodan glas. Nisam bio siguran slušam li ga ili oponašam sve druge studente Odsjeka za građevinu pri Tehničkom sveučilištu koji se samo prave da ga slušaju. Uskoro sam shvatio da je stari svijet jednako beznadan kao i ovaj koji me okružuje. Srce mi je počelo brzo tući, zavrtjelo mi se u glavi, kao da mojim venama teče svježa krv, te sam s užitkom osjetio kako se snaga svjetlosti iz knjige, koja je prštala u moje lice, preko zatiljka polako širi mojim tijelom. Jedan nov svijet poništio je sve što postoji te je čak i sadašnjost pretvorio u prošlost. Sve što sam vidio i dotaknuo bilo je toliko staro da je bilo vrijedno žaljenja. Prvi sam put vidio tu knjigu dva dana ranije u rukama jedne studentice arhitekture. Namjeravala je nešto kupiti u kantini na katu te je tražila novčanik, međutim nije mogla pretražiti torbu jer je u ruci držala knjigu. Morala ju je staviti na stol za kojim sam sjedio, a ja sam je nakratko pogledao. Djevojka je potom uzela knjigu i stavila je u torbu. Slučajnost koja je promijenila cijeli moj život nije bila ništa više od toga. Sljedeći put ugledao sam tu knjigu na povratku kući, među starim knjigama, brošurama, pjesničkim zbirkama, knjigama o proricanju budućnosti te ljubavnim i političkim romanima izloženima na ulici, i tada sam je kupio. Kada se u podne oglasilo zvono, većina studenata potrčala je prema stubama kako bi stali u red za jelo u kantini, a ja sam ostao sjediti u tišini. Kasnije sam prošetao hodnicima, sišao do kantine, prošao kroz dvorište, hodao među stupovima, bacio pogled na drveće pokriveno snijegom u parku prekoputa, ulazio u prazne predavaonice te u zahodu popio vodu. Prošetao sam gotovo cijelom zgradom. Djevojke nije bilo nigdje, međutim nisam se brinuo. U hodnicima je nakon ručka vladala još veća gužva. Prošetao sam odsjekom Arhitekture, ušao u crtaonu, gledao kako se na stolovima za crtanje igraju kovanicama, sjeo u kut te pročitao novine čije sam razbacane stranice sakupio. Ponovo sam prošetao hodnicima, penjao se i silazio stubama te slušao razgovore o nogometu, politici i jučerašnjem tv programu. Pridružio sam se društvu koje je zbijalo šale na račun jedne filmske zvijezde koja je odlučila da će dobiti dijete, dodavao im upaljač i cigarete, slušao vic koji je ispričao jedan od studenata i uza sve to dobronamjerno odgovarao svima koji bi me u prolazu pitali jesam li vidio ovoga ili onoga. Kada ne bih mogao naći prijatelje s kojima bih proveo vrijeme, ni prozor kroz koji bih gledao, te kada moja šetnja ne bi imala cilj, počeo bih brzo hodati kao da mi je nešto važno palo na pamet i kao da sam u velikoj žurbi. Budući da nije bilo jasno kamo idem, kada bih se zatekao pred vratima knjižnice, došao na polukat ili sreo nekoga tko bi me tražio cigaretu, promijenio bih smjer, ušao u masu i stao da zapalim još jednu cigaretu. Baš kada sam namjeravao pogledati novi oglas na oglasnoj ploči, srce mi je počelo brzo kucati, izdalo me i ostavilo bespomoćnog. U velikoj grupi studenata ugledao sam djevojku u čijoj sam ruci vidio knjigu. Kao u snu, sporim se koracima udaljavala od mene i tako me pozivala. Izgubio sam glavu, dobro sam znao da više nisam svoj. Prepustio sam se i potrčao za njom. Nosila je haljinu koja je bila blijeda kao da je bijela, ali nije bila ni bijela ni neke druge boje. Sustigao sam je prije nego što je došla do stuba. Kada sam je pogledao iz neposredne blizine, lice mi je obasjala Svjetlost snažna poput one koja je prštala iz knjige, no bila je posve nježna. Bio sam svjestan svega i nalazio sam se na pragu novog života. Bio sam na vrhu prljavih stuba i živio život poput onog iz knjige. Svaki put kada sam pogledao u tu svjetlost, bio sam svjestan da me srce neće poslušati. Rekao sam joj da sam pročitao knjigu. Rekao sam joj da sam je pročitao nakon što sam je vidio u njenoj ruci. Prije nego što sam je pročitao, živio sam u jednom svijetu, a nakon što sam je pročitao, u posve drugom svijetu. Morali smo razgovarati, jer sam u tom svijetu bio posve sam. “Idem na predavanje”, rekla je. Jako sam se iznenadio. Djevojka je to možda i shvatila, jer je na trenutak razmislila. “Dobro, možemo pronaći neku praznu predavaonicu i porazgovarati”, rekla je odlučno. Pronašli smo praznu predavaonicu na drugom katu. Dok smo ulazili, noge su mi se tresle. Nisam znao kako ću opisati svijet o kojem mi je govorila knjiga. Knjiga je razgovarala sa mnom kao da šapuće i otvorila vrata tog novog svijeta kao da odaje tajnu. Rekla mi je da se zove Džanan {2} , a ja sam njoj rekao svoje ime. “Što te veže uz tu knjigu?” pitala je. Anđele, želio sam joj nadahnuto odgovoriti: “Činjenica da si je ti pročitala.” Bio sam posve zbunjen; odakle sad taj anđeo?! Uvijek se zbunim, ali kasnije mi netko pomogne, možda baš anđeo. “Nakon što sam je pročitao, život mi se posve promijenio”, rekao sam. “Moja soba, dom i svijet prestali su biti moji. Imao sam osjećaj da sam stranac u nekom drugom svijetu. Prvi put sam je vidio u tvojoj ruci, sigurno si je i ti pročitala. Pričaj mi o svijetu u koji si otišla i iz kojeg si se vratila. Reci mi što moram učiniti da uđem u taj svijet. Objasni mi zašto smo još uvijek ovdje. Reci mi kako to da mi taj svijet može biti blizak kao vlastiti dom, a vlastiti dom nepoznat kao i sav svijet.” Tko zna što sam joj još namjeravao reći u istom stilu i ritmu, no u jednome trenutku kao da sam ostao zaslijepljen. Siva svjetlost zimskog podneva bila je toliko sjajna, da se činilo kako su prozori male predavaonice koja je mirisala na kredu od leda. Sa strahom sam joj pogledao u lice. “Što bi učinio da možeš ući u svijet iz knjige?” pitala je. Lice joj je bilo blijedo, kosa i obrve smeđi, a pogled blag. Ako je i došla iz tog svijeta, više je izgledala kao da je sačinjena od sjećanja na njega. Ako je došla iz budućnosti, nosila je brige i tugu vezane uz nju. Gledao sam je, ali nisam bio svjestan toga; kao da se bojim da će situacija biti stvarnija ako nastavim gledati. “Učinio bih sve da mogu pronaći svijet iz knjige”, rekao sam. Ljupko me pogledala, smiješeći se jedva primjetno. Kako da se ponašate kada vas djevojka neobične ljepote tako pogleda? Kako trebate držati šibicu, zapaliti cigaretu, i gledati kroz prozor? Kako trebate razgovarati s njom? Kako se morate držati i disati? To ne podučavaju u ovim predavaonicama. Oni poput mene u takvim se beznadnim situacijama skvrče pokušavajući sakriti lupanje srca. “Što to sve možeš učiniti?” pitala me. “Sve...” rekao sam i zašutio osluškujući otkucaje svoga srca. Ne znam zašto su mi se u glavi pojavile slike putovanja koja su toliko duga da nikada neće prestati, mitskih kiša koje ne prestaju padati, izgubljenih ulica koje vode jedna u drugu, tužnih stabala, blatnih rijeka, vrtova i raznih zemalja. Morao sam otići onamo kako bih je jednog dana mogao zagrliti. “Bi li, na primjer, riskirao život?” “Bih.” “Čak i da znaš da postoje ljudi koji ubijaju one koji su pročitali tu knjigu?” Nastojao sam suspregnuti smiješak, s obzirom na to da je budući inženjer u meni rekao Naposljetku, to je samo knjiga!, međutim Džanan me je pomno promatrala. U panici sam pomislio kako se nikada neću moći približiti ni svijetu iz knjige ni njoj ako učinim i najmanju pogrešku. “Ne mislim da će me netko ubiti”, rekao sam oponašajući neki nepoznat glas. “Čak i kada bi to bilo tako, ne bih se bojao smrti.” Njezine oči boje meda zasjale su na blijedoj svjetlosti koja je dopirala kroz prozor. “Misliš li da taj svijet postoji ili misliš da je riječ o svijetu iz mašte koji postoji samo u knjizi?” “Taj svijet postoji”, rekao sam. “Toliko si lijepa da znam kako dolaziš iz tog svijeta.” Napravila je dva brza koraka prema meni. Objema me rukama primila za glavu i poljubila. Njezin je jezik na trenutak ostao na mojim usnama. Povlačila se sve dok je nisam uhvatio rukama. “Vrlo si hrabar”, rekla je. Osjetio sam miris lavande, miris kolonjske vode i kao pijan zakoračio sam prema njoj. Ispred vrata su prolazila dva studenta i nadvikivala se. “Čekaj. Molim te, slušaj me”, rekla je. “Sve to što si mi rekao moraš reći i Mehmetu. On je bio otišao u svijet o kojem govori knjiga i vratio se. Razumiješ li da on dolazi iz tog svijeta? Međutim ne vjeruje da drugi mogu povjerovati u tu knjigu, ni otići u taj svijet. Doživio je strašne stvari i prestao vjerovati. Možeš li mu to ispričati?” “Tko je Mehmet?” “Deset minuta prije prvog predavanja budi ispred predavaonice 201”, rekla je te u trenu izašla kroz vrata i nestala. Predavaonica je bila prazna, kao da ni ja nisam bio u njoj. Nitko me nije tako poljubio niti me itko tako gledao. Opet sam ostao sam. Bojao sam se, mislio sam da je više nikada neću vidjeti i da više nikada neću biti u stanju stati na noge. Želio sam potrčati za njom, ali srce mi je kucalo toliko brzo da sam se bojao udahnuti. Posve bijela svjetlost nije zaslijepila samo moje oči, već i moj um. Pomislio sam da je razlog tome knjiga i tako sam jasno shvatio koliko volim tu knjigu i koliko želim biti ondje, u tom svijetu, da sam na trenutak pomislio kako ću zaplakati. Njezino postojanje davalo mi je snagu. Znao sam da će me ta djevojka ponovo zagrliti. Mislio sam da me cijeli svijet napustio. Kroz prozor su dopirali zvukovi, pogledao sam van. Grupa studenata građevine grudala se i dovikivala na rubu parka. Pogledao sam ih, ali ih nisam vidio niti sam ih razumio. Više uopće nisam bio dijete. Nestao sam. To će se dogoditi, ili se već dogodilo, svima nama u jedan posve običan dan. U trenutku kada nam je glava puna novinskih vijesti, buke koju proizvode automobili, tužnih riječi, a u džepovima nam se nalaze iskorištene karte za kino i prosuti duhan te kada mislimo da činimo najobičnije korake, postanemo svjesni da smo odavno otišli nekamo drugamo te da se ne nalazimo ovdje, na mjestu na koje su nas doveli naši koraci. Odavno sam otišao, otopivši se iza prozora u posve blijedoj boji. Tada trebamo zagrliti neku djevojku i zaslužiti njezinu ljubav, ne bismo li se mogli vratiti u zemlju u koju želimo ući. Kako li je samo moje srce, koje se nije zaustavljalo, naučilo sve te mudrosti! Zaljubio sam se, namjeravao sam se prepustiti glasu srca. Pogledao sam na sat. Ostalo je još osam minuta.