Odjednom sam se, vođen odlučnošću za koju ne znam odakle se stvorila, popeo na zid koji je dijelio vrt zgrade od pločnika i vidio glavu udovice strike Rifkija Željezničara, tete Ratibe, i televizor koji je gledala.

Odjednom sam se, vođen odlučnošću za koju ne znam odakle se stvorila, popeo na zid koji je dijelio vrt zgrade od pločnika i vidio glavu udovice strike Rifkija Željezničara, tete Ratibe, i televizor koji je gledala.

Dok je sjedila pod kutom od četrdeset pet stupnjeva okrenuta prema muževoj praznoj fotelji i gledala televiziju, uvlačila je glavu među ramena, baš kao moja majka. No umjesto da plete poput moje majke, pušila je duboko uvlačeći dim. Moj otac je prošle godine umro od srca. Striko Rifki Željezničar umro je godinu dana prije, ali nasilnom smrću. Jedne noći je na putu prema kafiću stradao od metka. Ubojica nije uhvaćen. Spominjala se ljubomora, no moj otac u posljednjih godinu dana života u to nikad nije povjerovao. Nije imao djece. U ponoć, kad je moja majka već davno bila zaspala, sjeo sam za stol uspravan kao svijeća, i dok sam promatrao knjigu koja je stajala oslonjena na moje ruke, zapešća i dlanove, polako, uzbuđeno i radosno sam zaboravio na svjetla susjedstva i grada koja su se gasila, na melankoliju pustih vlažnih ulica, na povike prodavača boze koji je prolazio zadnji put, na dvije-tri vrane koje su u pogrešno vrijeme zakriještale, na klopot beskrajno dugačkih teretnih vlakova koji su počeli prolaziti nakon zadnjeg prigradskog vlaka i na sve ono što u ponoć naše susjedstvo čini mojim, i potpuno se predao svjetlu knjige. Tako su ručkovi, vrata kina, prijatelji s fakulteta, dnevne novine, gazirani sokovi, nogometne utakmice, redovi u predavaonici, trajekti, lijepe djevojke, snovi o sreći, moja buduća djevojka i žena, moj radni stol, moja jutra i doručci, moje autobusne karte i sitni problemi, nedovršene zadaće iz statike, stare hlače, moje lice, pidžame i noći, časopisi uz koje sam masturbirao, cigarete, pa čak i moj vjerni krevet koji me iza leđa čekao kao mjesto najsigurnijeg zaborava, koji su do toga dana sačinjavali sav moj život i snove, u potpunosti nestali iz mojeg uma, a ja sam se zatekao kako lutam ondje, u toj zemlji od svjetla.