Promijenio sam dva autobusa, proveo besanu noć jednog ubojice i u napuklom ogledalu u zahodu promatrao svoj lik. Kada bih rekao da je osoba koju sam vidio u ogledalu bila sličnija duhu ubijenog, nego ubojici, nitko mi ne bi vjerovao.

Promijenio sam dva autobusa, proveo besanu noć jednog ubojice i u napuklom ogledalu u zahodu promatrao svoj lik. Kada bih rekao da je osoba koju sam vidio u ogledalu bila sličnija duhu ubijenog, nego ubojici, nitko mi ne bi vjerovao.

Kako mi je samo taj unutrašnji mir, koji je neprestano pišući dosegao ubijeni, u tom zahodu i nemirnom autobusu bio nedostižan! Rano ujutro, prije nego što sam se vratio u konak dr. Narina, otišao sam brijaču koji me ošišao i obrijao, ne bih li se pred Džanan mogao pojaviti kao neustrašiv i optimističan mladić koji se suočio sa smrću i doživio brojne avanture kako bi mogao zasnovati sretnu obitelji. Kada sam ušao na imanje dr. Narina, pogledao sam prema prozoru konaka i pomislio da me Džanan čeka u toplom krevetu. Srce mi je dva puta glasno zakucalo, a vrabac na jablanu odgovorio je zacvrkutavši: živ, živ. Vrata je otvorila Gulizar. Možda čuđenje na njezinom licu nisam primijetio zato što sam prije pola dana, usred filma, ubio njezinog brata. Možda zato nisam primijetio ni da je sumnjičavo podigla obrve niti sam obratio pažnju na njezine riječi, već sam kao da ulazim u kuću svoga oca, odmah krenuo prema sobi u kojoj sam bio ostavio bolesnu Džanan. Želio sam iznenaditi svoju dragu pa sam bez kucanja otvorio vrata. U trenutku kada sam vidio da su soba i krevet posve prazni, shvatio sam što mi je Gulizar rekla kada sam ušao u kuću i ono što je i dalje govorila. Džanan je tri dana ležala u vrućici. Potom se oporavila, ustala je iz kreveta, otišla do gradića, nazvala majku u Istanbul te se iznenada odlučila vratiti jer nije znala što se sa mnom događa. Kroz prozor prazne sobe gledao sam u stablo murve u stražnjem dvorištu, koje je sjalo na jutarnjem suncu, ali nisam se mogao suzdržati od toga da se s vremena na vrijeme okrenem i pogledam prema pomno složenom krevetu. Primjerak novina Gudul Postasi, koji je Džanan na dolasku u automobilu koristila kao lepezu, nalazio se na praznom krevetu. Neki glas u meni govorio mi je da ona već odavna zna da sam bijedni ubojica, da je zbog toga više nikada neću vidjeti, te da sada mogu samo zatvoriti vrata, leći na krevet na kojem se i dalje osjećao Džananin miris te plakati sve dok ne zaspim. Jedan drugi glas u meni mu se usprotivio, rekavši da ubojica mora biti hladnokrvan i da ne smije paničariti; Džanan me sigurno čeka u domu svojih roditelja na Nišantašu. Prije nego što sam izašao iz sobe, ugledao sam onog podlog komarca na okviru prozora i zgnječio ga dlanom. Bio sam siguran da je krv koja se izlila iz komarčevog trbuha i razmazala po liniji ljubavi na mome dlanu, bila slatka Džananina krv. Mislio sam da bi zbog budućnosti koju sam planirao s Džanan, bilo dobro da vidim dr. Narina prije nego što se iskradem iz tog konaka u srcu urote protiv Velike urote, i stignem dragoj u Istanbul. Dr. Narin je sjedio za stolom pod murvom; s velikim tekom jeo je grožđe i s knjigom u ruci odmarao umorne oči, promatrajući brda po kojima smo zajedno šetali. Spokojno, poput dvoje ljudi koji imaju puno vremena, razgovarali smo o okrutnosti života, o tome kako priroda neprimjetno upravlja čovjekovom sudbinom, o tome kako zbiti koncept, koji nazivamo vrijeme, u naše duše usađuje tišinu i spokoj, o tome kako ljudi koje ne krasi snaga volje i velika odlučnost ne mogu uživati ni u ovim sočnim zrnima grožđa, o visokoj razini svijesti i želji koje su potrebne na putu do životne biti lišene svake patvorenosti, te se pitali je li skromni jež, koji šuškajući prolazi pored nas, manifestacija univerzalnog poretka ili pak neke šaljive asimetrične slučajnosti. Nakon što ubije, čovjek sigurno postane zreliji, budući da sam na svoje veliko čuđenje, uspio povezati divljenje koje sam nastavio osjećati prema njemu s osjećajima razumijevanja i tolerancije koji su poput kakve tajanstvene bolesti najednom izronili iz dubina moje duše. Zato sam mogao odlučno odbiti poziv dr. Narina da mu se pridružim kada poslijepodne bude išao sinu na grob, a da ga ne povrijedim. Rekao sam mu da sam se protekli tjedan, tijekom kojeg nisam prestajao raditi, posve iscrpio i da se što prije moram vratiti kući supruzi, odmoriti se i pribrati, kako bih mogao odlučiti hoću li preuzeti veliku odgovornost koju mi je ponudio. Kada me pitao jesam li imao priliku isprobati njegov poklon, rekao sam mu da sam vrlo zadovoljan njime. Sjetio sam se sata Serkisof, koji sam već dva dana nosio u džepu, te sam ga izvadio, rekao da je to znak poštovanja i divljenja koje prema njemu osjeća jedan ozlojeđeni prodavač sa slomljenim zubom i stavio ga pored šarene posude za grožđe. “Svi ti ozlojeđeni nesretnici, bijednici i slabići!” rekao je i krajičkom oka pogledao sat. “Strastveno se vežu za one koji im poput mene ulijevaju nadu u pravičan svijet, samo kako bi mogli živjeti živote na kakve su naviknuti i zadržati svoje drage predmete. Koliko su samo okrutne strane sile koje žele uništiti naše živote i izbrisati naša sjećanja! Kada se vratiš u Istanbul, razmisli o onome što možeš učiniti za njihove tužne živote, prije nego što doneseš odluku.” Na trenutak sam pomislio da ću u Istanbulu odmah naći Džanan, i uvjeriti je da se vratimo u konak, koji se nalazio u srcu urote protiv Velike urote, gdje ćemo živjeti sretno do kraja života. “Prije nego se vratiš svojoj ljupkoj ženi, riješi se tog ljubičastog sakoa u kojem izgledaš kao ubojica, a ne junak”, rekao je jezikom karakterističnim za prijevode francuskih romana. Odmah sam se vratio autobusom u Istanbul. Uz zvuke jutarnjeg poziva na molitvu, majka je otvorila vrata, a ja joj nisam rekao da sam tragao za obećanom zemljom, niti sam spomenuo anđela. “Nemoj više nikada tako ostaviti majku i otići”, rekla je, upalila plinsku grijalicu i počela puniti kadu toplom vodom. Baš kao nekada, doručkovali smo bez riječi. Shvatio sam da majka, poput mnogih drugih majki čiji su se sinovi upetljali u politiku i fundamentalistička vjerska strujanja, šuti, misleći da su me privukle sile mračnih ideologija ove zemlje, te da bih joj, ako me išta pita, mogao reći nešto što će je užasnuti. Kada se majčina brza, laka i okretna ruka zaustavila pored džema od brusnice, vidio sam pjege na njoj i pomislio da sam se vratio u svoj stari život. Zar je život mogao nastaviti teći kao da se ništa nije dogodilo? Nakon što smo doručkovali, sjeo sam za svoj stol i dugo gledao u knjigu koja je i dalje stajala na mjestu gdje sam je ostavio. Međutim to što sam radio ne bi se moglo nazvati čitanjem, prije svojevrsnim prizivanjem sjećanja i patnjom. U trenutku kada sam izlazio iz kuće i kretao u potragu za Džanan, majka me presrela i rekla: “Obećaj mi da ćeš se vratiti prije večeri.” Vratio sam se prije večeri. Svaki put kada bih tijekom naredna dva mjeseca izlazio iz kuće, obećao bih da ću se vratiti, ali Džanan nigdje nisam mogao naći. Otišao sam na Nišantaš, hodao ulicama, čekao ispred njihovih vrata, zvonio, prelazio preko mostova, ukrcavao se na trajekte, odlazio u kino, telefonirao, ali ništa nisam doznao. Uvjerio sam samog sebe da će se pojaviti na hodniku Taškišle, kada krajem listopada počnu predavanja, ali nije. Provodio sam dane hodajući po hodnicima Taškišle, a katkad bih izjurio iz predavaonice zato što mi se učinilo da je sjena slična njenoj prošla kraj prozora koji gleda na hodnik, te ušao u neku od predavaonica s pogledom na park ili postaju minibusa i zamišljeno promatrao prolaznike na cesti i nogostupu. U jedan od onih dana kada su peći i grijalice počele gorjeti, osmislio sam plan koji mi se učinio inteligentnim, pozvonio sam na vrata roditeljskog doma svoje “izgubljene kolegice” s fakulteta, te se osramotio, rekavši glupost koju sam bio isplanirao do najsitnijeg detalja. Ne samo da mi nisu rekli gdje se Džanan nalazi, nego mi nisu dali ni informaciju koja bi me uputila na mjesto gdje bih to mogao doznati. Pa ipak, tijekom tog drugog posjeta njihovu domu, dok je u nedjeljno poslijepodne televizor u boji bujao prizorima mirne nogometne utakmice, shvatio sam da znaju puno više no što su mi rekli, jer ih nije zanimalo zašto je tražim te zato što ništa nisu pokušali doznati od mene. Njezine rođake, čije brojeve sam našao u telefonskom imeniku, nisam uspio navesti da mi kažu gdje je. Jedini zaključak do kojeg sam mogao doći na temelju telefonskih razgovora sa svim tim loše raspoloženim stričevima, znatiželjnim strinama, opreznim sluškinjama te ciničnim nećakinjama i nećacima, bio je da Džanan u Taškišli studira arhitekturu. Njezini kolege sa studija arhitekture odavno su povjerovali u priče koje su sami izmišljali o Džanan i Mehmhetu, za kojeg su čuli da je prije nekoliko mjeseci ubijen u blizini postaje minbusa. Čuo sam one koji su pričali da je ubijen u hotelu u kojem je radio, tijekom obračuna preprodavača heroina, i one koji su kroz šapat govorili da je bio žrtva vjerskih fanatika. Neki su pričali da je obitelj poslala Džanan na studij nekamo u Europu, što učini svaka dobrostojeća obitelj čija kćerka se zaljubi u lošeg mladića, no mala istraga koju sam proveo u referadi pokazala je da to nije istina