Mislio sam da će prizor rastanka, izuzev pucnja iz moga Walthera, manje-više sličiti onome iz zadnjeg nastavka serijala Pertev i Peter, međutim prevario sam se...

Mislio sam da će prizor rastanka, izuzev pucnja iz moga Walthera, manje-više sličiti onome iz zadnjeg nastavka serijala Pertev i Peter, međutim prevario sam se.

Kada u svojoj posljednjoj avanturi dvojica nerazdvojnih prijatelja shvate da vole istu djevojku predanu istom idealu, sjednu za stol i prijateljski riješe taj problem. Pertev, koji je osjećajniji i zatvoreniji, bez riječi prepusti djevojku otvorenijem i optimističnijem Peteru, zato što zna da će s njime biti sretnija. Uz uzdahe uplakanih čitatelja, među kojima sam bio i ja, dvojica junaka rastanu se na željezničkoj postaji koju se nekada davno zajedno branili. Međutim među nama dvojicom nalazio se posrednik koji nimalo neće mariti za pretjeranu osjećajnost i ispade srdžbe. Nas troje hodali smo bez riječi. Kupio sam kartu i odabrao dva peciva od lisnatog tijesta. Pertev je rekao da mu odvagnu kilo poznatog bijelog grožđa iz Viranbaga. Dok sam ja birao zabavnike koje ću kupiti, on je otišao u zahod oprati grožđe. Posrednik i ja smo se pogledali. Vlaku su trebala dva dana da stigne u Istanbul. Kada se Pertev vratio, prometnik vlakova odlučnim i elegantnim pokretom ruke dao je znak za polazak, i tako me podsjetio na oca. Poljubili smo se i rastali. Ono što se dogodilo nakon toga, prikladnije je za trilere koje je Džanan obožavala gledati u autobusu, nego za stripove strike Rifkija. Pomahnitali mladić, koji je spreman ubiti zbog ljubavi, bacio je vrećicu s mokrim voćem i časopise u kut kupea i prije nego što je vlak ubrzao, iskočio iz vagona na kraj perona. Nakon što se uvjerio da ga nitko nije vidio, izdaleka je promatrao žrtvu i posrednika. Neko su vrijeme razgovarali, šetali po tužnim, praznim ulicama i rastali se ispred pošte. Ubojica je vidio da je žrtva ušla u kino Novi svijet i zapalila cigaretu. Dok potencijalni ubojica u filmovima puši, nikada ne znamo o čemu razmišlja, već samo vidimo kako baca opušak na pod, nogom staje na njega, naoko sigurnim koracima odlazi kupiti kartu za film Beskrajna noć te prije nego što ušeta u kinodvoranu, uđe u zahod kako bi osigurao put za bijeg. Ono što je uslijedilo bilo je otrcano baš kao i tišina koja je obilježila večer. Izvadio sam svog Walthera, otkočio ga i ušao u kinodvoranu. Moja crna sjena s pištoljem u ruci našla se na platnu, a na mojoj košulji i ljubičastom sakou počeo se prikazivati film u boji. Svjetlo projektora zaslijepilo me je, ali je gledalište bilo poprilično prazno pa sam odmah pronašao svoju žrtvu. Čini se da se iznenadio i da nije shvatio. Čini se da me nije prepoznao i da je čekao. Nije se pomaknuo s mjesta. “Možete naći takve kao što sam ja, dati im da pročitaju knjigu i tako odvesti njihove živote na krivi put”, rekao sam sebi u bradu. Kako bih bio siguran da sam ga ubio, iz neposredne sam mu blizine ispalio tri metka u prsa i lice koje nisam mogao vidjeti. Nakon tri glasna hitca, gledateljima koji su sjedili u tami rekao sam: “Ubio sam čovjeka.” Dok sam izlazio iz kinodvorane te promatrao svoju sjenu na platnu i prizore iz filma Beskrajna noć oko nje, netko je povikao: Operater! Operater! U prvom autobusu u koji sam se ukrcao na kolodvoru, uz sva okrutna pitanja koja sam si postavljao, pitao sam se i zašto se osobe koje upravljaju kinoprojektorom i vlakom, u turskom jeziku, nazivaju istom stranom riječju