Nešto je hitno trebalo poduzeti prije negoli se njezino stanje ne pogorša. Uzme malo meda iz zaliha hrane čiji izbor je napravio uoči puta, pomiješa ga s antilopinim lojem i time joj lagano namaže tijelo...

Nešto je hitno trebalo poduzeti prije negoli se njezino stanje ne pogorša. Uzme malo meda iz zaliha hrane čiji izbor je napravio uoči puta, pomiješa ga s antilopinim lojem i time joj lagano namaže tijelo.
Dao joj je vode da se napije i opere lice, a zatim ubere malo lišća s nekog kržljavog drveta i stavi joj ga na čelo. Bez obzira na sve što je učinio, krajem popodneva ozbiljno se razboljela. Nije mogla mirno ležati, a i najmanji joj je pokret, stvarao velike bolove. Leđa, trbuh, bokovi, sve je bilo pokriveno opeklinama, a, što je još gore, počela ju je i groznica tresti. Pokrije je kožom i krene u potragu za ricinusovim lišćem čije ulje može zaustaviti groznicu. Kad se vratio, ponovno je premaže mješavinom loja i meda i natjera da žvače gli korijen od čega joj se zamutilo u glavi i učinilo je manje osjetljivom na bol. Napola ošamućena, nastavi stenjati. Cijelu noć nesuvislo je mrmljala, svađala se s njim i povremeno bi briznula u plač. Pred zoru svlada je san i nekoliko sati kasnije, kad se probudila, groznice je nestalo. - Sad možemo nastaviti put - reče ona još uvijek drhteći. - Odavde se nipošto ne mičemo dok ti ne bude bolje. - Ali meni je zaista bolje! - Još nije. - Adame - reče u nemoćnom bijesu - zar ti nije jasno, duže ne mogu čekati? - Što će se promijeniti za tjedan ili mjesec dana. Ako budeš uporno tražila da nastavimo put, sljedećeg ću te dana morati zakopati u dikobrazovu rupu i sam nastaviti putovanje. Još jednom joj premaže tijelo i natjera je popiti mješavinu napola fermetirana korijena i meda tako da ju opet zahvatila euforija. Cijeli je dan mirno sjedio pokraj nje i pušio. Najgore opekline počele su se povlačiti. Na lagani dodir prsi su joj još uvijek bile bolne, crvenilo na leđima već je prekrila zagasita boja. Uz to, on je zahtijevao da produže boravak za još nekoliko dana dok ne vidi hoće li biti dovoljno jaka da nastavi hodati tako da prelaze kraće razmake jutrom i kasno popodne. Najprije se počela pokrivati teškim pokrivačem od glave do pete, danju se odmarala u hladu, a on je odlazio u potragu za hranom koja je bila potrebna da joj se povrati snaga. Na otvorenu prostoru nije bio lako približiti se nekoj životinji, ali idućeg dana, dok su prolazili pokraj nekog pojila, uspije ustrijeliti jednu gazelu. Sočno meso znatno joj povrati snagu. Na nesreću, zbog velike vrućine bilo je nemoguće sačuvati veću količinu mesa. Odmah su sve skuhali, ali su unatoč tomu nekoliko dana kasnije morali baciti sve što je ostalo. Barem su mogli nastaviti put, što je u tom trenutku bilo najvažnije. Napredovali su uz malo zanosa, neke čudne, nerazumne radosti. Kao što vidite, mi trpimo, na divan način, ali patnja nas nije porazila. Preživjet ćemo. Ponekad, dok su se za vrijeme najžešćeg sunca odmarali, ona bi se s čuđenjem sjetila svog stalnog osjećaja nezadovoljstva u Capeu i tijekom putovanja s Larssonom. Sjetila se nemira, otpora koji je nosila u sebi, beskonačnih svađa s majkom i ocem koji je bio odviše bojažljiv. Sad je drukčije. Zbog potrebe da sve treba obaviti na vrijeme, uvijek će biti nestrpljiva. U isto vrijeme uhvatio ju je neki novi osjećaj smirenosti. Dugim boravkom uz more otkrila je u sebi nešto čega prije nije bila svjesna, a to je sposobnost za sreću. U najtežim danima to ju je održavalo na životu. Mogu biti sretna, sada to znam. Doživjela sam spokojnost, nešto se na divan način u meni otvorilo, ispitala sam svoje dubine i ništa više neće biti isto. Dva tjedna kasnije sve je rjeđe s pokrivačem i išla je uz njega po suncu samo s 97 pregačom na sebi, a ponekad i bez nje. I tako je bilo sve dok njezino tijelo nije pokrila jako tamna boja, čak i tamnija nego prije. Dok su se kretali kroz beskrajnu dolinu između dvaju udaljenih planinskih lanaca, bilo je u tom preživljavanju nečeg praiskonskog i intenzivno fizičkog, bili su svjesni svojih udova, stopala koja se istežu i gaze, svojih mišića na nožnom listu, bedara, tetiva koje se napinju u preponama, ruku u pokretu, leđa koje nose teret na ramenu; svjesni da su okruženi prostorom koji može biti nasilan i spokojan: razbacanim brdima isušenim od sunca, isprženim grmljem, oštrom travom i skupinama kvrgavih stabala izloženih nevremenu i nebesima. Ipak, svakog novog dana šutke su napredovali, nakon svakog odmora bili su još malo bliže - nečemu. Pojedini predmeti zaokupljali su njezinu pozornost tako da je zaboravila na kretanje: na ostatak trnovita stabla s kojega su vjetar i sunce zgulili koru i mekani dio i sveli ga na obično drvo čiju ogoljelu tvrdu teksturu nije bilo moguće uništiti, na formaciju stijena izloženu stoljetnoj koroziji, bez pijeska i prašine, zastrašujućoj i prekrasnoj u savršenoj mirnoći, u odbijanju da bude drugo nego što jest, na kornjaču koja se zbunjeno kreće, smiješna na kratkim ljuskavim nogama, s prastarim ispruženim vratom, bezubih desni, očiju koje se cakle i ne prihvaćaju kompromis, čiji se život sveo samo na kretanje, teško kretanje u nemilosrdnu okruženju. Kad je Adam nožem odstranio malu ostarjelu glavu i kamenom razbio oklop, mučno joj je bilo gledati meko crvenkasto meso s mnoštvom jajašca. Kad je prvi put osjetila da joj je krajolik poznat? Možda je to bio oblik nekog brdašca, sklop planinskog lanca ili posebna formacija stijena, šumarak aloja ili euforbija, neobičan zavoj suhog korita rijeke ili crveni greben čiji su obronci pretrpjeli eroziju. U početku je to bio tek osjećaj bez logične povezanosti, daleko od svjesne usporedbe, koji kao da izvire iz nekog prethodnog života. Tek obično otkriće da te ništa ne može iznenaditi, da će se očekivanja, bez iznimke, ispuniti i da se - čak i bez primisli na to - prizor iza sljedećeg grebena može naslutiti. Naravno, dva do tri tjedna potom zaista je bilo moguće predvidjeti krajolik. Uz to, svakoga se dana stvarao sve jači osjećaj spoznaje da je to već viđeno. Naravno, ogoljeli krajolik nije prepoznala. No kad bi zanemarila ogoljeli teren i skvrčeno grmlje pokriveno smeđom i crvenom prašinom i zamijenila ga uzbibanom travom, bokorima cvijeća i zelenilom, prepoznala bi taj predio. Tu je vjerojatno bila s Alexisom Larssonom kad su išli prema unutrašnjosti zemlje. Negdje su ušli u ovu dugu dolinu, na drugom mjestu su izašli iz nje, ali baš ovaj dio doline bio joj je poznat otprije, kad je dolazila iz suprotnog smjera. Njezin pogled odmah privuče neki objekt u ruševnu stanju. Bila je to manje ruševina, a više hrpa urušene zemlje, kamenja i trulog drveća. Kad su tim putom prolazili, to su već vidjeli na tom mjestu. Za nekoliko dana naići će na još jednu sličnu ruševinu. S uzbuđenjem, koje je jedva skrivala, počela je pogledom tražiti naokolo ne usuđujući se išta spomenuti Adamu, nadajući se da će je prva otkriti i tako potvrditi svoju slutnju. Uzbuđenje je splasnulo nakon dva dana. Ništa se nije pojavilo. Možda su prošli malo niže ili dalje od tog mjesta? Teško je podnijela to razočaranje. Premda ni sama nije znala objasniti što bi se promijenilo da je pronašla to mjesto, imala je osjećaj da je nešto propustila. A onda, neočekivano, nakon više od tjedan dana, kad je već davno bila napustila nadu, ipak su naišli na tu ruševinu. Odmah je shvatila zašto je pogriješila u računici: sada su se kretali mnogo sporije. Brzina kojom su napredovali lako se mogla izračunati ako se dva do tri dana kolima usporedi s najmanje sedam dana pješice, i to za vrijeme najmanje vrućine. - Što radiš na toj razvalini? - iznenadi se Adam. - Čini mi se da sam ovdje ranije bila - prizna po prvi put. - Nisam još sigurna, tada je sve bilo drukčije. Ipak, vjerujem, da je ovo isto mjesto. - To je moguće - on slegne ramenima. - U biti, teško ste i mogli proći drugim putom. Osjeti se pomalo glupo jer nije mogla sebi objasniti zbog čega joj je bilo bitno znati. Međutim, dok su dalje napredovali, ona nastavi ispitivati okolinu s velikom koncentracijom i s takvim žarom da se više puta spotaknula o granu ili kamen dok je hodala. Svako malo okrenula bi se i pogledala iza sebe jer prije je iz tog smjera gledala na dolinu. Da je samo tada pokazala veći interes. Naravno, veći dio puta provela je napola drijemajući na kolima 98 ili sklupčana u svojoj mrzovolji i tako propustila zamijetiti krajolik. Ovoga puta svaki metar je propješačila, primijetila svaki kamen, svaku trošnu slomljenu granu, svaku kornjaču koja se kretala, svakoga guštera, svaku ševu u praskozorje. Kad su prevaljivali duže etape, hodala je pognute glave ispitujući teren ispred svojih nogu, tražeći tragove kola u tvrdoj zemlji, ma i najmanji znak koji bi je uvjerio da su ovim putom zaista i prije prošli. Međutim, nije bilo ničega. Nikakve naznake ili potvrde da krajolik prepoznaje nju, da je svjestan nje. Tako je izgledalo i more onoga dana kad u naletjeli na zmiju i kad su na povratku vidjeli da je morska pjena sve izbrisala. Ničega. Jednostavno, ničega. Pa ipak, ja to znam, ovdje sam ranije bila. Bez obzira koliko ovaj krajolik bio neumoljiv i suzdržan, ja to znam. Osim ako me sjećanje ne izdaje? Čime sam vođena, u čemu prepoznajem prošlost, gdje sam sklonila iskustvo prošlih trenutaka? Jedino u ovom tijelu koje se kreće prostorom? Zar je samo to preostalo? Kako se na njega osloniti? Zar se, na kraju krajeva, sve svodi samo na uvjerenje? Noću je sanjala, a danju nastavila hodati i, sa sjećanjem, uspomene su se vraćale. Na onu noć punu zvukova veselja, glazbe i ljudi koji su daleko odzvanjali, izvan vrata, zidova i prostorija. Na osvijetljeni vrt, orkestar, svijet koji pleše, stolove ispunjene hranom, na smijeh, vino, ropkinje koje ju svlače; na sebe u velikom krevetu od mjedi, na vezenu noćnu bijelu haljinu koja složena leži na dnu kreveta. Čekam te, zar nisi shvatio? Želim ujutro izvjesiti plahte radosna što mogu pokazati krv: gledajte, postala sam žena, postala sam druga osoba, nova osoba, postala sam ja. - Mislio sam da spavaš. - Čekala sam te. - Je li to sve? - Molim? - Je li to sve, samo to? - Ne razumijem te. - Ni ja tebe. Kao što vidiš, sjećam se svake riječi. Tako je to bilo. Tako se toga sjećam, tako se stvarno dogodilo. Nešto je natjera da o tome povede razgovor s Adamom, da se riješi - skoro sa stidom - svega što se u njoj skupilo, sa željom da na to gleda objektivno, njegovim očima. - Onog dana kad ga je napao lav, mislim da je to odlučilo, to je bio presudan trenutak - rekla je. - Zar niste nastavili putovati još dugo vremena? - To je istina. Odonda smo u kolima bili zajedno samo ako se to nije moglo izbjeći. Sve što se kasnije dogodilo, bilo je već odlučeno. - Što hoćeš time kazati? - Bio je to komičan prizor. Lav je skočio na njega i dok je bio na njemu, Booi ga je upucao izlažući se opasnosti da i sam izgubi glavu. On je ležao s lavom na sebi. Odjednom je skočio, iz sve snage počeo trčati, uzverao se na mlado drvo koje ga nije moglo držati. Svaki put kad bi stigao do vrha, drvo bi se savilo prema zemlji. Nasmijala se bez imalo radosti. - Zašto te je to toliko potreslo? - Ne znam, vjerojatno u to vrijeme nisam ni bila svjesna toga. Tek poslije. Taj prizor kada veliki znanstvenik, slavni istraživač čije će ime sigurno postati slavno u čitavom svijetu, eno, trči da spasi svoju guzicu. Čovjek koji je upoznao pola svijeta, koji je znao imena svih stvari, krunu postojanja, eno, vere se uz malo smiješno stabalce pokušavajući se spasiti od mrtvog lava. Namjerno je to htjela prikazati i opisati na neki sirov i surov način, čak i doživjeti šok i pobuditi prvotnu strast. Nešto kasnije ona nastavi pričati s više mirnoće: - Trebaš shvatiti, kad sam se za njega udala, nisam htjela samo pobjeći. Htjela sam u njega vjerovati. Poslije mi je bilo jasno da sam to morala znati od samog početka. Zaista 99 sam htjela vjerovati u njega. Naposljetku, ako sam prihvatila biti žena, ako sam se morala svesti na ulogu za koju su me odgojili, onda sam bar željela biti žena čovjeka kojeg poštujem. Morao je biti muškarac, pravo ljudsko biće. Ako nisam ništa drugo nego žena, onda me je morao uvjeriti da je biti žena dovoljno vrijedno da se zbog toga živi. Nisam željela da sve postane tek prosta laž. A onda se polako sve izmijenilo. Pokušala sam se toga držati, jer to je bilo sve što sam imala. Međutim, tog dana... Zato što je taj događaj ispao tako smiješan i komičan, više se nisam mogla zavaravati. - obriše znoj s lica. - Znaš, kako je to čudno, te noći on je bio taj koji je legao pokraj mene, koji me je pokušao pomilovati, bila je to jedna od rijetkih noći da je pokazao želju. Preplavila ga je nevjerojatna strast, nije se mogao kontrolirati. Tada je došao na mene red da ga odbijem. Konačno je presudila treća ruševina, ne zato što je bila nalik prethodnima, već stoga što je bila potpuno različita. Prve dvije, čak i koliko joj je ostalo u sjećanju prilikom putovanja kolima, bile su do kraja srušene, utonule u zemlju, kao melankonija, zaboravljeni tragovi ljudi, koji su se nastavili kretati još dalje kroz taj surovi kraj, kao suhe lopte korova nošene vjetrom. Ovo treće mjesto je drukčije. Bilo je drukčije. Kad je ovuda prošla s Larssonom, tu je bilo ljudi, u to je sasvim sigurna. Ako je u pitanju ovo mjesto, tada je bilo naseljeno i logor su podignuli u njihovu dvorištu. Uvečer su za večeru imali bundevu koju su uglavnom uzimali rukom iz zajedničke zdjele i kruh umočen u mlijeko, a zatim biltong koji je narezao neki mršavko. Naokolo su se vidjela polja, divna zelena boja stvarala je zeleni krajolik - naravno, to se zbilo godinu dana ranije - zatim drveni obori za stoku i koze. Ovi ljudi bili su spremniji za razgovor od ostalih koje su sretali na svom putovanju, siromašniji i, po svemu sudeći, plemenitiji, mnogo su se smijali iako Larsson nije u tome sudjelovao. Držao je da su prilično prljavi, a i oni su pokazali malo zanimanja za njegove pothvate. Ipak, bili su sretni kad im je poklonio malo brendija i duhana, dok su žene bile oduševljene nizom od zrna. Muškarac je bio bijelac, a njegova žena oslobođena ropkinja. Ako je sjećanje ne vara, otac mu je bio istaknuti farmer u okrugu Stellenbosch i planirao je veliku budućnost sa svojim brojnim sinovima. Međutim, jedan od sinova, treći ili četvrti po redu, gorko ga je razočarao. Nije mu bilo dovoljno koristiti se ropkinjama koje su bile dostupne na farmi. Imao je toliko smjelosti objelodaniti da je zaljubljen u tu djevojku i da je želi oženiti. Naposljetku mu je starac to dopustio i dao mladiću predujam od njegova naslijeđa za otkup djevojčine slobode. Ne želeći se osramotiti u očima susjeda, njegov jedini uvjet bio je da napuste farmu. Tako su krenuli od jednog do drugog mjesta dok nisu stigli u ovu dolinu, dovoljno daleko od Capea, i tu se sretno smjestili. Odlučili su ostati sa četvero male djece, svojim poljima, povrtnjakom i stokom. Onda se njihova koliba počela raspadati, dio krova se već slegnuo, a dimnjak ležao urušen na ognjištu. Još uvijek su ostali tragovi obora i sprženih polja, i ništa drugo. Pobjegli od suše? Likvidirani od Bušmana? Ili su samo ponovno krenuli na put, nastavili zauvijek lutati? Jedva se sjećala njihova izgleda. U sjećanju joj se zadržala jedino večernja atmosfera: svjetiljka na stolu, djeca koja spavaju kraj ognjišta stisnuta jedno uz drugo, žena s osmijehom na licu koja hrani perad iza kuće, muškarac koji nježno drži janje između nogu i uči ga sisati njegove prste. Zar je sve to bitno? Ako se zaista radi o tom mjestu, oni su tu živjeli i sad ih više nema. To ju je više pogodilo nego promjene u krajoliku. Nema cvijeća, nema trave, ljudi su otišli. Ipak, ako padne kiša, trava i cvijeće opet će niknuti iz prašine kao i prije. A što će biti s ljudima? Ona i Alexis Larsson prošli su ovuda, sada se jedino ona vratila s Adamom. Ako se narednih godina netko vrati, tko će to biti? - Ponekad se pitam - reče ona - jesam li ja kriva za njegovu smrt. Nije izgovorila njegovo ime. Nije bilo potrebno. - Zbog čega si to rekla? - upita Adam namrštena lica. - Zar ga nisam ja natjerala na to? Time što sam se udaljila i postala ravnodušna? 100 - Slijedio je jednu pticu - reče on odrješito pokušavajući je izvući iz mračna raspoloženja - i izgubio se. Kako si to mogla spriječiti? Sjedili su na pragu urušene kolibe nakon što su se odlučili zadržati jedan dan dok on ne izradi nove sandale od kože i dok ne povrate snagu odmarajući se u hladu. Ona baci pogled prema mjestu gdje su nekad bili obori. - Onaj Van Zyl, koji je krenuo s nama... - reče ne obraćajući se njemu - i on je jednako prošao. - Kako misliš jednako? - Zar ti nisam pričala o njemu? - Samo znam da je s vama putovao. Pretvarao se da poznaje kraj. Dosađivao je drugima i svadio se s tvojim suprugom. - Da, glupa budala. Ali bio je dobronamjeran. Još uvijek odviše mlad. Vjerojatno se zbog toga pretvarao da je vodič. Bio je željan vidjeti svijeta. - Jesi li se slagala s njim? - Ne baš. Bio je prilično mučaljiv. Kad je čovjek u divljini potpuno sam i nema s kime razgovarati, a Alexis stalno zaokupljen svojim kartama, dnevnikom i zbirkama... - Je li ikad spavao s tobom? - upita on odjednom sumnjičavo. Slegnula je ramenima. - Što je to učinio? - Ne toliko što je učinio... - baci pogled na njega, obrazi joj se zarumene ispod preplanule boje - tu i tamo bismo porazgovarali, pomogao bi mi nositi neke stvari, ništa posebno. Ali, primijetila sam kako me gleda. Stalno. U početku me je to uznemiravalo i dovodilo u nepriliku. Dolazilo mi je poviknuti da prestane. Međutim, postupno, dok se moj suprug sve više prepuštao svom poslu i imao sve manje vremena za mene... barem me smirivalo što nekoga zanimam i što me netko primjećuje. Nakon male stanke: - Možda čak i želi. - I onda, jesi li...? - Nisam! - brzo odgovori. - Bila sam udana žena. Imala sam svoje dužnosti. Nisam mogla iznevjeriti svog muža. Ipak, nešto je počelo gorjeti u meni - skoro s prkosom pogleda u njega. - Bila je to samo igra. Bilo mi je ugodno i dobro sam se osjećala. Možda je u svemu tome najgore što je to bila samo igra, bez ikakve ozbiljne namjere. Htjela sam vidjeti dokle ga mogu dovesti u iskušenje, kao netko koji drži upaljeni prut i ne namjerava ga odbaciti prije nego što vatra dođe do prstiju. On joj priđe bliže. - Znači, opekla si se? - Ne, nisam. U biti, meni se ništa nije dogodilo. Sve je bila igra do samog kraja. Slučajno bi ga dotaknula u prolazu. Dok sam se kupala, dopuštala bih da me nakratko iznenadi. To za njega nije bilo dovoljno. Tražio je još više. U jednom trenutku igra ga više nije zadovoljavala. Jednog dana me je zgrabio. Preplašila sam se, pokušala oduprijeti i zazvala u pomoć. Moj suprug je dotrčao. Započeli su strašnu tučnjavu. Van Zyl se uspio othrvati. Pobjegao je u šumu i ondje se ustrijelio. Ostala je na trenutak sjediti promatrajući kako se mrak sve više spušta oko njih. - U biti, ja sam bila kriva. Nije mi bila namjera da do toga dođe, nikad to ne bih očekivala. Ali dogodilo se, i to mojom krivnjom. Stalno smo se poslije toga svađali. Nisam više trpjela da me dotakne. Kad je to shvatio, odjednom je osjetio potrebu, što ranije nije bio slučaj. Ja sam ga odbila. Svaki put bi odlutao u šumu, uvijek sam. Tražio je ptice ili insekte. Sve dok se nije izgubio. Jesam li, po tebi, i za to kriva? - Ako ti se to stalno mota po glavi, time ne ćeš ništa promijeniti - reče on. - Dovodiš sebe u nemoguću situaciju. - Ali ja se bojim sebe, bojim se što ne poznajem sebe. - Nemoj ni pokušavati. Prepusti meni da te razumijem. Za sve druge bila sam samo žena, igra, igračka, pomisli u sebi. Ti si prvi za koga sam osoba. Zato se zbog tebe i usuđujem biti žena. Ipak, uza sve, ima nešto u meni što ne mogu 101 dokučiti i toga se bojim.