Kad se nastavlja putovanje, uvijek ima nečega od nove pustolovine, to je samo pitanje uvjerenja. Još uvijek mokar i promrzao zbog hladnog mora koje ga je izbacilo na obalu i pokušalo ponovno progutati, kradom je u mraku prošao zemljanim puteljkom pokraj kuća i vrtova, praćen lavežom pasa, a zatim produžio prema dobro poznatoj planini u koju je toliko puta zurio izdaleka...

Kad se nastavlja putovanje, uvijek ima nečega od nove pustolovine, to je samo pitanje uvjerenja. Još uvijek mokar i promrzao zbog hladnog mora koje ga je izbacilo na obalu i pokušalo ponovno progutati, kradom je u mraku prošao zemljanim puteljkom pokraj kuća i vrtova, praćen lavežom pasa, a zatim produžio prema dobro poznatoj planini u koju je toliko puta zurio izdaleka.
Nakon što se čitav dan pentrao i pješačio, spusti se s druge strane planine i stigne kasno poslijepodne do dvorišta farme. Prije mraka mora ući u veliku bijelu kuću sa slamnatim korovom, inače će velika vrata biti zaključana, a teški drveni kapci spušteni. Čopor tamnoputih žena i djece tjerao je ptice iz vinograda, muškarci su uz pjesmu silazili između redova noseći teške korpe dok se približavalo vrijeme za sopie. Iz staja se čulo zveckanje vjedrica s mlijekom. Kroz otvorena kuhinjska vrata primijeti kako se žene motaju po kući. Iz dimnjaka se dizao gusti dim. Iza povrtnjaka ropkinje su skupljale jaja i hranile kokoši i patke. Svinje su cičale u svinjcu tražeći žir, skutu i ostatke hrane. Mjesecima je ovo zamišljao u glavi. Sve aktivnosti su se odvijale iza stražnjeg dijela kuće, dok u prednjem dijelu nije bilo ničega. Još uvijek je bilo opasno, ali nije imao drugog izbora. Puzio je uzduž okrečenog kamenog zida kojim je ograđeno dvorište i čučnuo na prednjim vratima gledajući cijelo vrijeme oko sebe. Zatim je ustao, dok mu je srce udaralo u grudima, a grlo se stezalo. Gurnuo je vrata i krenuo prema trijemu ispred kuće, jedva je vladao nogama svjestan da je dopola gol. Ako ga zaustavi samo jedan glas - hej, što tu radiš? - sve će biti izgubljeno. Kad je prišao širokim stubama koje vode na trijem, veliki pas čuvar na ulaznim vratima iznenada se digao na noge i glasno zarežao pokazujući zube. Zastade kao ukopan. Na trenutak su promatrali jedan drugoga. Glasom koji je podrhtavao, tiho izusti: - Buli, sve je u redu. Sve je u redu, Buli. Dođi, Buli! Veliki buldog priđe, još uvijek pokazujući zube, njušio je njegove prste i noge, dok je on i dalje govorio obliven hladnim znojem. Nacerena lica pas počne mahati repom. - Dobar si ti dečko, Buli. Adam pomiluje golemu glavu. Tresao se od uzbuđenja zbog žurbe, ali bilo je još prječe zadobiti povjerenje ovog psa s kojim je u prošlosti posvuda lutao. Pritisne kvaku i ulazna vrata se otvore. Što ako netko naiđe u hodniku? Gurne vrata i ušulja se u kuću. Unutra je bilo mračno i tiho mirisalo na pčelinji vosak i laneno ulje. Dobro je to znao. Vrata dnevne sobe nalazila su se na desnoj strani. Ako jedna od kćeri bude ondje čitajući ili listajući partiture... Na drugom kraju hodnika otvore se vrata. Bez oklijevanja, u panici, brzo se skloni u predvorje dišući na usta. Unutra nije bilo nikoga osim oblog namještaja iz Holandije, orijentalnog tajničkog stolića lakirana u crveno, teškog ormara u Cape stilu, ukrašena okovom od mjedi, s porculanskim i srebrnim posuđem koje se nalazilo iza stakla, zatim hasure, kože zebre i lava s prepariranim glavama na širokim podnim daskama od žuta drveta. Požuri se do uskog prostora iza sofe gdje se mogao spustiti na tvrdi hladni pod. Do njega su dopirali različiti zvuci izdaleka. Psi su uzbuđeno lajali, vjerojatno se farmer vraćao kući. Tako je: začuje topot kopita. Vjedra. Telad. Plač djeteta izvang kuće. Prigušeni zvuci u samoj kući. Postupno se sve smiri. Kapci se sklapaju zbog opasnosti koja prijeti noću, vrata se zaključavaju. Onda se začuju glasovi koji izgovaraju večernje molitve, šum stolica koje se vuku po podu, sumorne crkvene pjesme. Sad se već smirio. U gustom mraku isključivo se mora osloniti na svoje uši. Nakon dužeg vremena uputi se prema vratima. Kad ih je otvorio, vrata škripnu i on se ukoči od straha. Iz jedne spavaće sobe žućkasta svjetlost lampe obasja hodnik. Onda se i ona ugasi. Teški topli miris ulja zadrži se u hodniku, jedan krevet zaškripi, još neko vrijeme čuje se šapat glasova, neki čovjek se zakašlje. Jedan uzdah, zatim tišina. Čekao je dok nije bio potpuno siguran, a onda vršcima prstiju priđe prozoru da otvori kapke. Metalne šipke zaškripaše. Ponovno se ukoči. Međutim, u kući je vladala tišina. Mjesečina, koja bijaše prodrla unutra, obasja konture namještaja. Krene prema kuhinji niz hodnik koji nije imao kraja. Na ognjištu su se zadržale žeravice s crvenim odsjajem. Zatvori vrata za sobom, izvadi svijeću iz velikog stola, pripali je na ognjištu i bez oklijevanja produži dalje. Tu se nalazila odjeća iz praonice, prevelika za njega jer je na otoku izgubio na težini, ali i ona će dobro doći. Evo hrane. Ondje su ključevi koji su bili pod njegovim nadzorom. Služi li ga pamćenje? Tako je, brava na škrinji popusti. Tu su sačmarica i vreća strjeljiva. Otključa stražnja vrata i sve odloži pokraj njih, vezano u lagani zamotuljak. Konačno uzme žarač s ognjišta, ugasi svijeću i vrati se prema vratima kuhinje. Nakratko osluhnu i izađe u hodnik ostavljajući vrata otvorena. Sad je bio potpuno miran. Cijelo vrijeme čekao je ovaj trenutak. Dlan mu se ovlaži oko ručice žarača. Malo ranije, na ovom mjestu, ugledao je svjetlo i čuo škripu kreveta. Centimetar po centimetar krene dalje. Zrak je bio zagušljiv, sva vrata i prozori bili su zatvoreni. Ljudi u Capeu odviše se boje noću ostaviti otvorene prozore. 91 Tamni odsjaj mjedi označi krevet. Na kojoj strani je spavao on, a na kojoj ona? Morao je prići sasvim blizu kreveta i dobro se sagnuti da bi osluhnuo njihovo disanje. Dok je to radio, bubne o noćni ormarić, staklo se oglasi, a zatim prigušeni grleni zvuk u snu. Čvrsto uhvati žarač i pričeka. Netom disanje postade ravnomjerno, on krene naokolo s druge strane kreveta. Jastuk je u mraku bio tek blijeda mrlja. Ovdje je glava, znači, tu spavaš, gospodaru. Ti koji si me pokušao prisiliti na bičevanje vlastite majke. Gospodaru. Ti koji si me dao žigosati i bičevati. Ti koji si me prognao na otok, gospodaru. Evo me natrag. Pokušaj me spriječiti, gospodaru! Podigne žarač iznad njegove glave, spreman na udarac. Jedan udarac bio bi dovoljan da razbije lubanju i prospe mozak na jastuk. Drugi za ženu, ukoliko se probudi. Gospođo, da ti zahvalim za sol. Danas je na mene red. Zar me nisi tako odgojio? Da obrađujem zemlju, a onda da me otjeraš s nje. Ali more me je kao naplavinu opet izbacilo na nju. Vratio sam se. Gospodaru, pokušaj me sad zaustaviti! Nakon dužeg vremena spusti ruku, okrene se i izađe znojna lica, potpuno iscrpljen. Kad je otvorio stražnja vrata noseći pušku i zamotuljak, psi dotrče lajući. Tihim glasom pozove Bulla, dok ih ostali psi, tiho cvileći, okruže mašući repom. Otprate ga do štale. Unutra je frknuo konj kopajući kopitom zemlju. Kad je Adam zgrabio ular, konj podigne glavu. Nježno je tepao velikoj životinji i ponudio joj šećer koji je uzeo u kuhinji. U mraku potraži uzde, gurne đemu u žvale, dobro je pričvrsti i izvede konja van. - Što se to događa? - upita neki čovjek kad je izašao iz kuće. Okrene se. Bio je to Lewies, prijatelj mu iz djetinjstva. - Ostavi me na miru! - Bože, Adame! Kako si dospio ovdje. - Kažem ti, ostavi me se! Lewies ga povuče za ruku. Osjeti kako ruka popušta. - Kopile jedno! - Skloni mi se s puta! - Adame, ja ću... Objema rukama Adam zgrabi puščanu cijev i nacilja Lewiesu u glavu. On se sruči na koljena, jekne slabim glasom i prevrne na leđa. Ne čekajući dulje, sa zamotuljkom u rukama, Adam skoči na konja i u galopu izjuri iz dvorišta u noć. Morao se udaljiti prije izlaska Sunca usprkos neizvjesnosti koja ga je iznutra izjedala. - Jesam li ga usmrtio? - upita on Elisabethu. - Odakle mogu znati? - Vjerojatno se u Capeu o tome pričalo. Zar nisi čula? - Možda se to dogodilo kad sam bila u Amsterdamu. Prišla je bliže vatri; vani je vjetar udarao po kožama koje su zatvarale ulaz i ostavljale ih u dimu. Nisu daleko odmaknuli. Nakon nekoliko tjedana u šumi stigli su do lanca niskih planina i tu ih je dočekalo hladno vrijeme. Na višim obroncima padao je snijeg i to ih je prisililo da se zavuku u duboku, nisku špilju gdje su, kao u Nojevoj barci, morali sačekati kraj zime da bi preživjeli dok svijet ponovno ne postane gostoljubiv. - Zar se ničega ne sjećaš? - bio je uporan. - Čak i da sam bila u Capeu - rekla je - takve stvari se često događaju, ništa neobično, robovi koji napadaju i ubijaju svoje gospodare. Toliko skitnica, pijanica, pustolova i bjegunaca luta posvuda. Noću smo morali sve zatvarati i zaključavati. Majka je imala učestale živčane napadaje. Sjećam se kako sam često otvarala svoje prozore kad bi roditelji otišli u krevet. Pa što ako se nešto i dogodi, mislila sam. Nisam podnosila zagušljiv zrak. Međutim, mnoge noći bila sam toliko uplašena da nisam mogla drukčije nego zatvoriti sve prozorske kapke. Kao što vidiš, biti bijelac u Capeu znači živjeti u neprestanom strahu. Neprijatelja ima mnogo, a noću slobodno lutaju. - Zar se tvoj otac nije osjećao sigurnim? Pa neka njegova djeca su kopilad. - Možda je to još veći razlog da ih se boji - reče ona tiho. 92 - Naposljetku, njegova vlastita kći ustala je protiv njega! - Nije tako - reče ona - nisam se usprotivila njemu. Možda sam bila protiv onog što su od mene namjeravali učiniti. Vjerojatno bi bilo drukčije da sam imala braću i da me majka nije uvijek krivila što nisam muško. Sjećam se koliko mi je puta padalo na pamet: biti dječak znači sve. Biti djevojka kao ja najgore je što se nekome može dogoditi. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Pripazi, uprljat ćeš suknju. Pazi na kosu. Nemoj da ti izgori lice. Misliš li da će muškarac dva puta pogledati djevojku koja čini takve stvari? Uglavnom, sve se svodilo na jedan cilj: moraš biti privlačna za muškarce. Bez obzira na tvoje želje, čitav tvoj život određuje netko drugi. On se nasmije tiho i ironično. Malo kasnije izjavi: - Svakako ste i vi posjedovale neku moć. I vi možete manipulirati muškarcima. - Itekako! - odgovori ona bijesno. - Mogla sam ih vrtjeti oko malog prsta ako čedno spustim pogled, u pravom trenutku pocrvenim, lagano zanjišem bokovima ili si dopustim biti lakoumna i pokažem članak na nozi. Kroz otvor na kožnatom pokrivaču, koji je lagano prebacila preko ramena, on primijeti zimsku bjelinu njezina tijela: dojke, nejasne konture bedara, pupak i, još niže, mali čuperak. - Kad god sam bila spremna koketirati na uljudan način, mogla sam dobiti ono što sam htjela. Zbog toga sam ih mrzila, ali to mi nije bio cilj - pogleda ga u oči. - Sve sam mogla dobiti pod uvjetom da se ne usudim misliti na sebe. Shvaćaš, to je bilo van dosega jedne žene. Na neki nejasan način to je bilo sramotno, iritantno, to je vrijeđalo mušku svemoć. Kad odrasteš i otkriješ da ti se nikad neće dopustiti da budeš ono što želiš, možeš li shvatiti što se u tebi događa? Zar to nije dovoljno da čovjek poludi? - Ipak si se udala za Larssona. - Zato što sam mislila da će biti drukčiji. Osim toga, pružio mi je mogućnost za bijeg. Mislila sam da će takav čovjek, znameniti znanstvenik i istraživač, biti izvan dosega tričavih predrasuda Capea. Sjedila je i uzrujano razvlačila istrošeni okrajak pokrivača. - Jedino mi je govorio da sam previše zahtjevna. - Eto gdje smo završili s našim malim uzaludnim otporom! - reče on podrugljivo. - Zbog čega bi tvoj otpor bio uzaludan? Zašto te noći nisi ubio svog gospodara? - Svake protekle godine misli mi se stalno vraćaju na to. - Jesi li se bojao jer je još uvijek bio tvoj gospodar? - Da se probudio ili me pokušao zaustaviti kao Lewies, smjesta bih ga usmrtio. Onog dana kad mi je naredio da bičujem svoju majku, nisam oklijevao da ga napadnem. Usmjeri svoj pogled mimo nje prema kožama koje su se njihale na ulazu špilje i još dalje u tamnu noć. - Ne, nimalo nisam bio uplašen. Naprotiv. Prvi put u životu bio sam slobodan donijeti odluku. Od mene je zavisilo hoću li ga ubiti ili ostaviti na životu. Prije toga uvijek sam morao slušati druge. Koliko god bio ogorčen, morao sam poslušati. Međutim, te noći odjednom sam slobodno mogao odabrati. Ne znam zašto, jednostavno sam držao da nema potrebe da ga ubijem. Dvije godine sam sve planirao do detalja, s tim živio i time se održavao na životu. A onda kad je došao trenutak, više nije bilo koristi. To je sve. Bio sam slobodan odabrati i ja sam odabrao. Više nije bilo potrebe za dokazivanjem, čak ni pred samim sobom. - Kako onda možeš reći da je tvoj otpor bio uzaludan? - upita ona. - Da je odista bio uspio, ne bih sada držao potrebitim ondje se vraćati. - Adame - reče ona. Onda nježnije: - Aobe, jesi li zaista siguran da se vraćaš jedino zbog mene? - U čemu je razlika? - Hoću da mi odgovoriš - reče uporno - moram znati. - Sve ove godine vuče me želja za povratkom - reče on. - A ipak se nisi vratio. - Možda ne bih ni ovog puta - pogleda u nju. - Nisam mogao ne vratiti se zbog tebe. - Znači, ipak je zbog mene? 93 - Ne vraćam se samo zato što ti možeš otkupiti moju slobodu, već zato što bez tebe nikad ne bih mogao biti slobodan. One prve noći, padne joj na pamet dok je gledala kako peče komad suhog mesa i priprema čaj od dassiebosa64, one prve noći sjedila sam i promatrala kao i sada. Bila je tolika pomrčina da nije mogla razaznati gleda li prema kolima ili negdje drugdje. Htjela ga je zvati na razgovor, ali bila je uplašena, njegova nazočnost bila je koliko zaštita, toliko i prijetnja. A sada? Sad kad ga voli, je li sigurnija ili ugroženija? Krene prema ulazu i skloni u stranu kože da bi bacila pogled van. Zapuh mekanih vlažnih pahuljica pomiluje joj lice. - Koliko traje zima u ovim planinama? - zapita kad se vratila vatri drhteći od hladnoće. - Ovdje godinama snijeg nije padao - pruži joj hranu. - Moramo ovdje prosjediti dok ne prođe zima. Barem smo u zaklonu. Zaista je bolje nego u onoj špilji pokraj mora. Možda se pomalo osjećaju kao u škripcu, možda su na rubu nerava, jer su dani dugi i dosadni, a noći beskonačne. Ona je počela kašljati, ali ipak ih umiruje činjenica da su krenuli na svoj put, a ovo je samo privremeno odmorište. Vrijeme će se jednoga dana promijeniti i oni će nastaviti put. Više se ne pokušavaju obmanjivati pretvaranjem da se nalaze u stalnom boravištu, tu će samo prezimiti, ništa drugo. Žive u dodiru s prošlošću i budućnošću i više od toga ne pokušavaju bježati. Ubrzo nakon večere ona se udobno smjesti pokraj vatre ispod njihova pokrivača od kože. Donio joj je napitak od ghaukum65 lišća koje je tog popodneva ubrao na padini podno snježnog pokrivača. Osluškujući kako s hripnjom kašlje, on se prihvati posla tako što je, koristeći kamenje, vodu i vatru, nožem počeo oblikovati vrške strijele od kosti i kvarca, a potom je napravljene vrške pričvrstio na drveni držak assegaija. Nazubljene vrške umočio je u mješavinu kaše od korijena i otrova koji je izvukao iz vrećice napola smrznute zmije koju je našao na obronku planine. Nije se samo pripremao za buduće potrebe. Istodobno se borio protiv dosade i hladnoće što mu je pomoglo da ne razmišlja o njezinu bolesnom stanju. Svaki put kad bi privukao k sebi njezino tijelo, primijetio bi koliko je smršavjela, ukazalo bi se njezino samrtnički blijedo lice, a ispod glatke kože osjetio bi rebra i ispupčene kosti lopatice i kukova. Jedino joj je vulva ostala mekana i otvorena poput neke rane. Upravo prije praskozorja probudi ih nepoznati zvuk. Na ulazu u špilju razmaknu i saviju kože i tijelo neke životinje proleti pokraj njih. Ona se privije uz njega i ispusti prigušeni krik. On se instinktivno baci ispred nje da bi je zaštitio svojim tijelom i u isto vrijeme zgrabi komad drva i baci ga na vatru koja je zamirala. Kad se vatra ponovno rasplamtjela, on se polako i oprezno podigne s pištoljem u ruci. Bila je to gazela koja se u dnu špilje, drhteći od zime, stisnula uza zid, očito nasmrt preplašena. Nešto ju je natjeralo da uđe unutra, možda leopard ili olujni vjetar. Na drhtavim nogama buljila je u njih i nervozno se vrpoljila u mjestu. Našla se u škripcu jer joj se vatra našla na putu do otvora špilje. Elisabethi zastade krik u grlu i nasmije se s olakšanjem. Osjetila je trenutačni šok kao i onog kasnog popodneva kad je uočila kako je promatra jedna antilopa. - Jadnica, samo se došla skloniti - reče ona - nastavimo spavati. On je još neko vrijeme držao na oku posjetitelja, a onda se nevoljko zavuče natrag ispod pokrivača. Ona se ponovno zakašlje i zaspi od umora tek kad se pojavila prva svjetlost. Adam se probudio puno prije nje. Gazela se još uvijek nalazila na istom mjestu iako se vatra davno ugasila. Oči su joj bile širom otvorene, ležala je pokraj stražnjeg zida i netom se Adam pomaknuo, skočila je na noge. On pogleda prema Elisabethi. Još je spavala. Tiho uzme assegai i krene prema životinji u dnu špilje. Vani je vladala tišina, snijeg je zatomio svaki zvuk s planine. U unutrašnjosti špilje nikakva šuma osim Elisabethina disanja. Priđe bliže. Gazela se ukočila od straha. 64 Dassiebos (afr.) - Zimzelena biljka jaka mirisa. 65 Ghaukum (hot.) - Kisele smokve. 94 Adam iznenada skoči i obori je na zemlju, zgrabi rukom oštre rogove i gurne joj glavu unazad da bi grlo izložio oštrici. Začuje se meket životinje na samrti. - Adame! - začuje njezin povik iza leđa. Držao je životinju koja se borila i nogama udarala u agoniji. Kad ju je konačno pustio, nije pogledao Elisabethu. Osjećajući pomalo krivnju, odere kožu s malena tijela i izađe van da opere ruke u snijegu. Nije rekla ni riječi. Kad se vratio natrag, nakratko je podignula glavu i nastavila paliti vatru, dok su joj zubi cvokotali. - Zašto si to učinio? - upita na kraju. - Tjednima nismo jeli svježe meso. - Ti si je iznevjerio. - Iznevjerio? Moramo preživjeti. Vani pada snijeg. Tko zna koliko ćemo se ovdje zadržati. Mirno ga pogleda, a onda odobri kimanjem glave i umorno uzdahne. - Vjerojatno si u pravu. Novi kašalj strese njezino tijelo. - Moraš uzeti malo mesa - reče on. - Hoćeš li probati malo sirovog? Ona odmahne glavom. - Onda ću ga samo osmuditi na vatri. Ovakvo vrijeme ti škodi. - Ali, gazela... - Sad je to samo meso. - Naravno. Ipak je čvrsto zatvorila oči i uzela komadić mesa, još vruć od plamena, i snažno stisnula čeljust da bi ga progutala. Njezina rezignacija više ga je uznemirila nego eksplozija koju je očekivao. - Pokušaj razmišljati na drugi način - reče netom je primijetio da nema primjedbe s njezine strane. - Pretpostavimo da je prošle noći umjesto gazele došao lav. On bi nas pokušao ubiti. - Znači, nismo ništa drugo nego životinje? - reče ona ne dižući glavu. - Kako preživjeti ako nisi spreman biti životinja? Nije odgovorila. - Jednu stvar nikad neću zaboraviti. Tog dana otišao sam sa svojim gospodarom na planinu. Rano smo morali krenuti, on se žurio i ja nisam imao vremena za doručak. Na planini se nalazio komad terena koji je htio očistiti da vidi može li biti pogodan za voćnjak. Dok sam ja krčio teren, on je bacio pogled s obronka. Odjednom reče: “Adame, dođavola, samo pogledaj kako je odavde divan pogled.” Međutim, dok sam radio, jedino mi se u glavi vrtjelo: ja sam gladan, da je i moj želudac pun kao njegov, vjerojatno bi se i meni svidio pogled. Ona ga pogleda, a onda, kašljući, spusti glavu. Priđe joj bliže i pridrži njezino tijelo koje se grčilo i treslo. - Sve je u redu - reče on - bit će dobro. Proći će to. Idem opet po ljekovitu travu. Malo potom izađe ogrnut kožom i nestane u snijegu. Odjednom joj pade na pamet da je i Alexis isto tako ubijao antilope i ptice, sva divna stvorenja na koja je usput nailazio, potom bi ih dovukao u kamp i preparirao da sačuva njihovu kožu, skupljao podatke da ih jednog dana pošalje u Stockholm i da svaka vrsta dobije točan naziv. Meso je uglavnom prepuštao Hotentotima. Ukoliko su imali dovoljno, zakopali bi meso da hijene ne bi slijedile njihov krvav trag. Uvečer donese novu zalihu ljekovitih trava za nju i neku vrstu gomolja za svoja ispucala stopala. Kad ga je ugledala, osjeti veliko zadovoljstvo; toplo umotana pokraj vatre, počela ga je milovati nudeći mu se. Uzmi me. U ovoj našoj špilji ponašajmo se oboje kao životinje. Uskoro će proći zima. Svakog dana i tjedna snijeg je sve više kopnio, Sunce se vratilo. Pojavilo se između oblaka koji su se razilazili i zasjalo nad ozeblim svijetom, zagrijalo ga i učinilo življenje lakšim. Adam bi se vratio s planinskim zecom koji se usudio izaći izvan skrovišta, a 95 ponekad i s voćem ili korijenjem koje je iskopao, ili pak jestivim lišćem. Kašalj je polako prolazio. Još je bila mršava i iznurena, ali bolest je prošla. Snijega je nestalo i zemlja se ponovno počeka sušiti. Jednog jutra, kad je izašao van, začuje daleko u planinama golubicu kako guguće sa žarom od kojeg se kidalo srce. On zastade i baci pogled na dolinu, a zatim pozove i nju da mu se pridruži. - Zima je prošla - reče - sad možemo nastaviti put. Preživjeli smo. Između godišnjih doba nije bilo postupnih prijelaza. Trebalo je nekoliko dana da se probiju kroz planine, više nije bilo visokih klisura, tek naoko beskrajni niz visokih brjegova; ipak, definitivno se moglo naslutiti da se između mora i unutrašnjosti ispriječila vidljiva barijera. Bridak kao oštrica noža, ispriječio se ispred njih greben koji je pravio tu barijeru i kad su počeli silaziti niz drugu stranu, sve je izgledalo drukčije. Nisko raslinje i zeleni brežuljci, rijeke, potoci i gusto obrasle doline konačno su nestali na ovoj strani, teren je bio više jednolik, nježno se bibao između brežuljaka, tu i tamo s manjom skupinom stabala. Na ostalom dijelu, tik do zemlje, trnovito grmlje i blijeda trava koja se lomila pod njihovim tabanima. Niti malo vode od snijega koji se topio na planinama nije se slijevalo na ovu stranu. Krajolik koji se pred njima pružao sve do horizonta bio je žućkaste i smeđe boje, a jednom kad su stigli do horizonta, ista scena se uvijek iznova ponavljala. Na lijevoj strani ostale su planine, dok se na desnoj strani pojavio drugi lanac, veći od prvog, impresivniji, mračniji. Sunce je žarilo. Nije bilo postupne promjene između zime na hladnim planinama i blagog proljetnog vremena, u ovoj dugačkoj dolini između planina nikakva nagovještaja proljeća, nije ih dočekao niti jedan cvijet, niti svježi povjetarac ili bujna trava. Visoko na bijelom nebu gorjelo je bijelo Sunce, bezbojno i užareno kao oko ptičjega boga koje uporno zuri. Zarobljena između planina, vrelina se skamenila, ni noću se nije smanjivala, a kako su napredovali na svom putu, ona je sve više rasla. Povremeno bi se u daljini ukazala divljač, pojedinačno razbacana po bezvodnoj pustari: nojevi, grupice antilopa koje se spuštaju niz brjegove, s bijelim repovima koji bliješte na suncu poput lepeza, biserke koje se krikom glasaju u suhoj travi, leopard na pješčanom komadu zemlje u bijelom trnovitom grmlju, skoro nevidljiv između svjetla i sjene, poneki oriks dugih ravnih rogova, a u jednom trenutku i krdo bivola koji jure u oblaku prašine. Vidjeli su i čopor lavova kako se goste jednim gnuom; srećom, daleko i niz vjetar. Sporo su napredovali. Zbog nedovoljna kretanja u vrijeme zimskih mjeseci i razorna kašlja osjećala se još uvijek bez snage i nije željela sebe prisiljivati. Pred njima je bio dug i naporan put, a ubrzano hodanje u samom početku moglo bi usporiti baš kad tijelo treba preživjeti na akumuliranoj snazi. Žučno su raspravljali zbog slabog napredovanja, ona je bila nestrpljiva i znala je prenagliti. Međutim, on bi je uspijevao obuzdati i premda je otvoreno pokazivala koliko je ogorčena, on je donosio odluke i često bi se zaustavljali zbog jela ih odmora. Bila je prisiljena pomiriti se sa sudbinom iako se protivila njegovoj volji. Već prvog dana na ravnici slomila ju je pasja vrućina. Za ovo putovanje sašio je zaštitne pregače kakve nose Hotentoti, dok su kožnate pokrivače koristili za nošenje ono malo stvari što su ih ponijeli sa sobom. Previdio je kako će sunce djelovati na blijedu boju njezina tijela. Već prve večeri razbuktalo se crvenilo na njezinoj koži, dok su bokovi i bedra, koje su pokrivale pregače, stvorili golemi bijeli kontrast. Te noći imala je poteškoća zaspati. Nije se žalila znajući da će to, ukoliko on primijeti, još više usporiti njihovo napredovanje. Međutim, drugog dana postalo je nepodnošljivo. Dok su se nakratko odmarali ispod nekog drveća, on primijeti da joj se lice grči od boli kad bi prstima dodirnula ramena. - Zašto mi nisi rekla? - upita on zaprepašteno kad je ugledao njezino opečeno tijelo i kožu na prsima prekrivenu plikovima. Stisnula je zube. - Moramo ići naprijed. Nema koristi od čekanja. - Još gore će biti ispred nas.