Vidjeti”, i ja ih podignem na stol da bi ušutjeli. Bilo je djelotvorno utoliko što su se smanjili decibeli, ali, ako se mogu poslužiti frazom političara, došlo je do neželjenih posljedica, i to kad je dječak uspio

Vidjeti”, i ja ih podignem na stol da bi ušutjeli. Bilo je djelotvorno utoliko što su se smanjili decibeli, ali, ako se mogu poslužiti frazom političara, došlo je do neželjenih posljedica, i to kad je dječak uspio otvoriti paketić šećera koji se počeo rasipati po podu.
“Tommie!” poviče majka, uhvati paketić i u posljednjem trenutku spasi kutiju jaja koja se opasno približila rubu stola. “Davide”, ponovno vikne, “za Boga miloga, što si se ukipio? Pomogni mi!” Prošlo je neko vrijeme dok sve nismo izvadili na stol i sklonili djecu, koja su se bunila, na kredenc, izvan dosega peći. “Napokon”, izusti ona na kraju. Nekoliko pramenova crne kose zadržalo se zamamno na njezinu čelu, a jedan, u obliku slova “s”, na malenu nosu. Crne oči bile su nasmijane. “Napokon si se svega sjetio, što je vjerojatno prvi put. Dodao si samo čokoladu.” Držala ju je u ruci s pogledom koji optužuje. “Nije se nalazila na mojoj listi.” “Kriv sam”, priznao sam. “Čoki, čoki!” poviče dječak. “I meni, molim te”, pridruži se djevojčica s izrazom anđelčića na licu. “Tatice, bili smo dobri, a obećao si...” “Poslije večere”, rekla je majka nježno, ali bez popuštanja. Iznenađen sam s kojom lakoćom se nosi s djecom i domaćinstvom. Dojmile su me se njezine crne oči, neposlušna kosa i vitko tijelo. Vjerojatno je bila u kasnim tridesetim, ali tijelo joj je bilo gipko kao u osobe mlađe od trideset godina. Posebno moram naglasiti njezina mala stopala. Sinulo mi je da je baš tip žene u koju bih se mogao zaljubiti. Da sam slobodan. Naravno, to je bio problem. Slobodan nisam. Ukoliko već u ovako čudnoj situaciji koja me dovodi u zabunu, sve treba ponovno definirati. Negdje je zacijelo pogreška. Treba se odavde skloniti prije negoli stanje postane bezizlazno. “Moram ti se ispričati”, kažem užurbano. “Nisam baš siguran što se ovdje događa, ali zaista trebam ići.” “Kamo?” upita Sarah, očito u čudu. “Tek si došao kući.” “Pa... zaboravio sam zaključati auto.” “Možemo li s tobom, tatice?” zamoli djevojčica. “Ne, Emily, ostaješ ovdje”, rekne joj majka. “Pomoći ćeš mi napraviti umak za kokicu. Kad se tata vrati, može te okupati.” Vrisak zadovoljstva. Napustio sam kuhinju zbunjeno i vratio se ulaznim vratima. Iskoristio sam priliku da razgledam oko sebe. Osjetio sam kako mi se steže grlo. Nešto ovdje zaista nije bilo u redu. Možda je lako objasniti cijelu tajnu, ali mi to izmiče u ovom trenutku. Kad sam otvorio ulazna vrata, jak udar vjetra prisili me na uzmak. Posegnuh nesvjesno za stolićem na kojem sam odložio jaknu, ali, naravno, jakne više nije bilo na tom mjestu. Ljutito ostavih otvorena vrata i vratih se u hodnik. Kad sam došao blizu kuhinje, poviknuh: “Sarah, gdje je moja kožnata jakna?” Pojavila se na vratima kuhinje. “Što tražiš?” “Kožnatu jaknu.” Čelo joj se nabora između crnih očiju. “Kožnatu jaknu?” “Da. Ostavio sam je kraj ulaznih vrata prije nego što sam izašao.” “Ali, Davide, ti nemaš jaknu od kože”, kaže ona. “Ali, ja...”, odmahnem glavom. Ona mi priđe. “Dragi, siguran si da ti je dobro?” “Naravno, dobro mi je. Jedino...”, uzdahnem. “Nije važno. Sredit ću to nekako.” Ali kako, to mi nije padalo na pamet. Okrenuh se u predvorju, ona je još uvijek stajala na kuhinjskim vratima, zablenula se u mene zbunjenim i zabrinutim pogledom na licu, dok je prstima jedne ruke pritiskala nemirnu kosu. Spopala me je želja da joj priđem, da je umirim, možda - smiješne li ideje! - da je uzmem u naručje i utješim. Ali, kako? Nikad u životu nisam vidio ovu osobu.