Golema stambena zgrada u Claremontu izronila je ispred mene u rano predvečerje. Nikad je ranije nisam primijetio, ali mi danas pada u oči koliko sliči Brueghelovoj Babilonskoj kuli iako ova ni malo nije u ruševnom stanju.

Golema stambena zgrada u Claremontu izronila je ispred mene u rano predvečerje. Nikad je ranije nisam primijetio, ali mi danas pada u oči koliko sliči Brueghelovoj Babilonskoj kuli iako ova ni malo nije u ruševnom stanju.
Golema i masivna zgradurina. Moderna do arogancije, uzdizala se u slojevima, s ulazima od stakla i kroma koji su zjapili na sva četiri ugla. Budući da su brojni automobili čekali na red za parkiranje, pronađoh mjesto u maloj pokrajnjoj ulici, stotinjak metara dalje. Brzo sam stigao do ulaza na sjeverozapadnoj strani i prišao dizalu. Unutrašnjost zgrade izgledala je nekako mračnija nego inače, što može i objasniti činjenicu da sam se našao u dizalu koje nisam prepoznao. Na metalnoj ploči prikazani su samo katovi s parnim brojem. Čudno je što to ranije nisam primjećivao. Ali nisam se s tim zamarao. Umjesto da se penjem ravno do trinaestog kata, odlučio sam ići do dvanaestog odakle se lako mogu popeti stubištem, osim ako iz nekog razloga više nije tamo gdje se inače nalazilo. Stube su na tom mjestu vodile prema dolje. Nije bilo nikakvih stuba koje bi vodile prema gornjim katovima. Trenutak ranije, prilično ljutit, odlučih se vratiti u dizalo i popeti na četrnaesti kat, odakle ću se vjerojatno moći spustiti. Međutim, ovo dizalo nije išlo dalje od dvanaestog kata. Po svemu sudeći, nije bilo drugog izbora nego spustiti se do prizemlja i pronaći drugo dizalo. Ali ispalo je da se dizalo u koje sam ušao zaustavlja na katovima s neparnim brojem, a ne na prizemlju, i tako sam se spustio sve do podruma. Svladao sam bijes koji me sve više obuzimao i izašao potražiti drugo dizalo. No, u podrumu kao da su sva svjetla pregorjela i ništa nisam uspio pronaći. Pokušao sam se vratiti natrag do dizala, ali, pipajući u mraku, nisam našao put i morao sam se držati zida u nadi da ću negdje pronaći izlaz. Prošao je barem jedan sat prije nego što sam pred sobom otkrio otvor u pomrčini. Nešto nalik stubišnom zrcalu, ali bez stuba, ni prema gore ni prema dolje. Koliko sam mogao razabrati - ali kako biti siguran u toj pomrčini kao u grobu? - to je bio samo prazan otvor. Mogao je voditi sve do zemljine utrobe. Stalno pipajući, nastavih se kretati centimetar po centimetar. Bez sumnje, ako ovako produžim, tako da mi zid ostane s lijeve strane, negdje ću morati stići. Odjednom sam se spotaknuo o nešto nalik na veliku kutiju i skoro sam pao ravno na lice. “Dođavola!”promrmljah ispod glasa. Na trenutak ostadoh čučati. Nije bilo razloga gubiti živce. Za sve postoji razumno objašnjenje. Na kraju krajeva, ovo je najsuvremenija zgrada, mora postojati logika u njezinoj konstrukciji. Nema potrebe za gubljenjem kontrole. Iznad svega, ne smijem se pretjerano znojiti, čemu je moje tijelo podložno. Duboko diši, broji do deset, pokušaj ponovno. Prošao je još jedan sat. Ovog puta sjetio sam se provjeriti vrijeme na svjetlećem brojčaniku svog sata. Onda se neočekivano spotakoh o neki predmet koji se našao na putu. Veliku kutiju. Nije li to ona od prije? Ukoliko je tako, znači da sam napravio cijeli krug a da nisam naišao na neki otvor ili udubljenje u zidu, a pogotovu stube ili dizalo. Sada mi je strah već počeo stezati grlo. Čelo mi je bilo mokro od znoja. Da sam barem ponio mobitel. Ali to je dio moderne tehnologije koji me je mimoišao. (Koliko li me je samo Lydija grdila zbog toga.) Sad samo mirno. Polako razmotri situaciju. Broji do sto. A onda mi na neobjašnjiv način noge napipaše stubište koje je vodilo prema gore. Dva puta sam tu prolazio, kako sam ga uspio promašiti? Nije bitno. Sad sam tu i uskoro ću izaći ipopeti se do Lydije koja će se svemu tomu nasmijati. Posljednjih mjeseci me je zadirkivala da brže starim od nje. Penjao sam se beskonačno dugo. Zar ovo nije više od jednog kata? Počinjem brojiti stube. Zaustavljam se na sto i pedesetoj. Ovo je već više nego smiješno. Što sad? Ponovno sići? Ne dolazi u obzir. Nastavio sam se penjati. Još sto stuba. A onda se iza jednog ugla pojavio tračak svjetlosti. Postajao je sve jači i jači. Dišem teško kao da sam bolestan i gori mi u grlu. Svjetlost je sve jača. Nakon što sam posrtao čitavu vječnost, nađoh se u prizemlju, u predvorju koje tako dobro poznajem. Sve što se dogodilo, jamačno je bio ružan san. Uvjeravam sebe: možda si neko vrijeme ostao bez svijesti i usput propustio neke ključne trenutke. Ne bi bilo loše sutra otići na pregled kod liječnika, ukoliko već nije prošao današnji dan. Pogledah na sat. Zaustavio se. Barem mi je predvorje povratilo samopouzdanje. Na desnoj strani su dizala, jedno za drugim u nizu. Četiri dizala. Ulazim u prvo i ostavljam otvorena vrata dok ne provjerim katove gdje se zaustavlja. 2-4- 6-8-10-12... i tako dalje do 20. Nisam namjeravao opet pogriješiti. Odem do drugog dizala. Ovog puta to su neparni brojevi, ali zaustavljaju se na 9, a zatim skaču na 19. Treće dizalo opet ukazuje na parne brojeve. Na četvrtom stoji napisano rukom: NE RADI. Koje uzeti? Naravno, uvijek mogu koristiti stube. Ali pomisao da se penjem do trinaestog kata nije mi se svidjela. Pogotovu nakon iskustva koje sam doživio pokušavajući pronaći izlaz iz podruma. Samo se priberi. Razmisli, Davide. Misli. Cogito ergo sum, ili takvo što. Poslije nekog vremena padne mi na pamet da sam jednostavno izabrao pogrešan ulaz. Ovo je možda jugoistočna strana, a ne sjeverozapadna. Nikad dosada nisam pogriješio, ali za sve postoji prvi put. Nije li tako? Zar ne? Izašao sam van. Rani večernji povjetarac hladio je moje lice koje je gorjelo kao u groznici. Pogledah uvis. Iz ovog kuta zgrada je izgledala zaista potpuno drukčije od ulaza koji sam inače koristio. S golemim olakšanjem (ali još uvijek uz zrno sumnje koja tinja negdje u mojoj glavi) nastavih hodati duž zida vanjskom stranom ovog golemog kompleksa dok nisam stigao do sljedećeg kuta na kojem je pisalo SJEVEROZAPAD. Tu sam se našao u dobro osvijetljenom predvorju. Odmah sam se osjetio kao kod kuće. Tako je, naravno, ovdje je odmah trebalo ući. Izgubio sam previše vremena. Čudno, ali moja prva pomisao nije na Lydiju koja je do sad vjerojatno poludjela od brige. (Ja sam savjestan muž koji se uvijek drži točnosti i koji neće učiniti nešto nepredvidivo. Izuzetak je ona nagla odluka kad sam odbio Embethinu ponudu da napustim zemlju. Nikad nisam učinio nešto nepromišljeno ili bez računice.) Osoba koja mi je sad u mislima je Sarah, crnoputa mlada neznanka iza plavih vrata. Zasigurno se brine zbog mene. O djeci da i ne govorim. O Tommiju koji loše izgovara glas “s” i Emily s dugim pletenicama i ozbiljnim smiješkom na licu. Požurili prema dizalima. Ovog sam puta bez oklijevanja otvorio prvo dizalo koje uvijek koristim. Prepoznao sam ono što piše na ploči: 1-2-3-4-5-6-7-8-910-11-12-13... Uđoh unutra i pritisnuh “13. kat.” Dizalo se podignulo i krenulo vrtoglavom brzinom. Uhvatio sam se desnom rukom za prečku sa strane da ne izgubim ravnotežu. U zrcalu, išaranom poput mramora, ugledah svoje lice, blijedu točku u polutami dizala. Izgledalo je nestvarno. Da pravo kažem, nisam se mogao prepoznati. Tek za nekoliko sekundi postajem svjestan da nešto nije u redu. Kao da je dizalo otišlo predaleko. Provjeravam na ploči. Otkad sam ušao u dizalo, brojevi katova su se promijenili:red katova je potpuno poremećen: 3-7-8-11-15-19-20. Dizalo se naglo zaustavilo na dvadesetom katu, ali vrata se nisu otvorila. Pritisnuh “prizemlje”, ali ništa se nije dogodilo. Kad sam pritisnuo “15. kat”, dizalo se nije pokrenulo, ali prošlo je kat koji sam tražio i zaustavilo se tek na kraju, na prizemlju. Vrata su ostala zatvorena. Dvadeseti kat? Još jednom dizalo krene prema vrhu, ondje se zaustavi, ali vrata se nisu otvorila. Ponovno krene prema dolje. Ovog puta zaustavilo se na petnaestom katu i vrata su se otvorila. S uzdahom olakšanja brzo sam se spustio dva kata niže. No, iako je ovaj kat jasno bio označen kao 15., a naredni kao 14. pokazalo se da ne postoji broj 13. Taj kat je označen brojem 9. Na moje iznenađenje - sad sam bio spreman na sve - katovi su se redali normalnim redom i na kraju sam stigao do prizemlja. Vrijedi li pokušati drugim od četiriju dizala? Neće škoditi ako pokušam. Međutim, iako je na ploči bilo mnogo puceta, niti jedno nije bilo označeno brojem. Nikakvih oznaka. Prešao sam na treće dizalo. U ovome je svako puce označeno brojem 20. Kao i u predvorju prvog ulaza, na četvrtom dizalu pisalo je: NE RADI. Odlučan ići do kraja, izašao sam iz ove monstruozne zgrade i krenuo prema trećem ulazu. JUGOISTOK. Još jednom nisam uspio pronaći niti jedan lift s ispravno označenim brojevima. Na jugozapadnom ulazu naletim na nekog starca poodmaklih godina, ćelave glave i brade u obliku koša na jarbolu. Primijetio sam da ga neobično interesira što radim. To me je prilično uznemirilo i oprezno ga zapitah: “Ispričavam se, otišao bih do trinaestog kata. Kako da stignem ondje?” “Uzmite dizalo”, promrmlja nerazgovijetno. “Unutra pritisnite puce za trinaesti kat.” Prišao sam prvom dizalu, ali zastah kad su se vrata otvorila. Ploča je opet neispravna, niti jedno puce nije označeno brojevima, već slovima abecede. Malo sam oklijevao, a onda se vratih starom mornaru. “Je li važno koje ću dizalo uzeti?” upitah ga. “Što se mene tiče, nije”, progunđa. “Bolje je pričekati?” “Kako vam drago”, odgovori pomalo podrugljivo. “Ali moram se popeti na trinaesti kat”, bio sam uporan. “Zbog čega?! “Tamo stanujem.” “Baš sada?” “Slušajte me”, kažem pokušavajući ostati miran, ali svjestan da mi se čeljust steže, a slani znoj peče oči. “Nešto se tu čudno događa, a ja samo želim stići kući.” “Tko to ne želi?” upita stari Metuzalem. “Za ime Boga!” Suzdržavam se velikim naporom. “Molim vas, možete li mi reći kako doći do trinaestog kata?” “Budite strpljivi. Sačekajte kao i mi ostali.” “Koliko dugo?” upitah. Slegnuo je koščatim ramenima. Otkad sam došao, lice mu je u međuvremenu zamjetno usahnulo. “Ja ovdje čekam od svoje osme godine. Narednog travnja bit će tristo i dvije godine”, uzdahne pomiren sa sudbinom. “No, možda ćete vi biti bolje sreće.” Nisam bio raspoložen za njegove šale. Teška srca i umornih nogu napustio sam zgradu. Zaustavili se vani i bacih pogled na beskonačni niz prozora. Mogao sam bez ikakva problema pronaći naše prozore. Ove večeri nisam u to bio siguran. Negdje gore Lydija sigurno čeka. Ili možda ona...? Obuzme me bolan osjećaj da sam je ostavio na cjedilu. Da se radi o izdaji koju sam prije počinio samo jednom. Ovog puta bilo je drukčije. No, zar se to opet ne svodi na istikukavičluk? Koliko sam se dugo zadržao na ovom mjestu? Kazaljke na satu još uvijek su, optužujući, pokazivale deset do sedam. No, bio sam uvjeren da je prošla ponoć. Što se u međuvremenu moglo dogoditi u kući s plavim vratima? Čekaju li me još uvijek djeca da ih okupam ili je Sarah preuzela moju dužnost? Zašto me pomisao na to tjera da se osjećam krivim kao da sam ih iznevjerio? Nemam ja nikakve veze s njima, zar nije tako? A što s mladom ženom, Sarom? Zašto me uznemirava pomisao na nju? Pa ja ni ne znam tko je ona iako se čini da ona mene savršeno dobro poznaje. Pretpostavimo da me ona, na neki način - što ne mogu dokučiti - zaista drži svojim mužem? Sjećam se kako su njezine sočne, vlažne usne dodirnule moje, njezinih crnih očiju, pokreta njezina tijela i čvrste stražnjice dok se kretala hodnikom, a stopala proizvodila usisni šum na pločicama. Usprkos sebi, primijetio sam kako moje umorne noge brzaju prema mjestu gdje sam ostavio auto. Ako je još uvijek ondje. Ako sam i ja ovdje.