Kako je ljetna večer bila ugodna i blaga licu, odlučili smo zadnje tri ulice prije moje kuće prevaliti pješice.

Kako je ljetna večer bila ugodna i blaga licu, odlučili smo zadnje tri ulice prije moje kuće prevaliti pješice.
Kad sad pomislim na to, nije to bila nimalo mudra odluka, ali ovaj dio grada toliko je bio miran da su nasilje i kriminal, o kojima tisak stalno bombastično govorio, bili poput glasina iz neke daleke zemlje. Štoviše, naše redovite duge šetnje po planini u Kirstenboschu ili beskrajnim plažama u Komatjieu ili Nordhoeku bile su uvijek tako opuštene da smo imali dovoljno razloga osjećati se sigurnima. Preostalo je još samo dva tjedna do koncerta i baš takva mirna luka bila nam je potrebna. Postariji vlasnik, omanji čovjek dobroćudna izgleda koji je volio govoriti o glazbi, a da nikad drugima nije dosađivao, ponudio nam je mjesto blizu ulaza gdje smo još uvijek za vrijeme jela mogli uživati u večernjem povjetarcu. Netom smo zauzeli naša mjesta dao sam joj kutijicu od baršuna s ogrlicom. Oduševila se kao dijete. Nakon što ju je objesila oko vrata, nagnula se preko stola i zahvalila mi poljupcem. “Toliko za sada”, nasmiješila se. “Obećavam, čim opet budemo sami, zahvalit ću ti na pravi način.” Na što je to mislila? Vjerojatno na nešto što se ne može predvidjeti. Pa ipak..! Kao i u drugim prilikama, nisam mogao zatomiti osjećaj grozničava očekivanja. Dok smo još uvijek bili na predjelu - koktel od kozica za Ninu, avokado s tanko narezanom dimljenom piletinom za mene - na vratima se pojave poznata lica, nitko drugi nego Carla sa suprugom (kako li se ono zove? Ah, da, naravno, Steve, arhitekt). On me je prvi prepoznao i prišao ispružene ruke: “Zdravo, prijatelju, dobro vas našli.” Carla je malo oklijevala. S razlogom, pretpostavljam. Upoznao sam ih s Ninom pokušavajući zaključiti trebam li ih pozvati za stol; moglo je ispasti nezgodno, a mi bismo, s druge strane, radije ostali sami. Ipak, osjećao se elektricitet u zraku. Čak sam razmišljao u tom trenutku, bez obzira na to što se između nas dogodilo ili nije, kako nije nemoguće da Carla i ja jednog dana nastavimo ondje gdje smo stali. Steve i Carla su produžili do svog stola, srećom, dosta dalje od nas, a mi smo nastavili jesti i razgovarati u ugodnoj atmosferi uz svjetlost svijeća. Premda je to trebala biti večer opuštanja i bijega od stvarnosti, nismo zaboravili na recital. O svakoj ariji, svakom stavku u ariji, razgovarali smo odvojeno ili u odnosu na druge, kao i o Nininu mišljenju o svakoj točci i replici i što je od mene očekivala kao pratitelja. Toliko smo se udubili u razgovor da smo jedva bili svjesni što se događa oko nas. Tek kad sam pogledao na sat i otkrio koliko je kasno, shvatili smo, iznenađeni, da je vrijeme krenuti kući. Ovu noć opet će provesti kod mene. To je već postala rutina. Pa ipak, ovog puta postojala je mogućnost da mi zahvali na poklonu kao što je obećala. Međutim, svom uzbuđenju nisam htio dati oduška. Čak ako i završi razočaranjem, kao svaki put do sada, pokušat ću to unaprijed prihvatiti. Zatražio sam račun i spremio se platiti. U tom trenutku na ulaznim vratima nastao je metež i skupina zamaskiranih ljudi upala je u restauraciju vitlajući oružjem u rukama. Moja prva reakcija bila je indignacija na tu melodramu. Pomislio sam na trenutak da se radi o studentskoj šali. Ali kad sam bolje pogledao, odmah sam se šokirao od iznenađenja. Nije to bila nikakva šala. Ti ljudi bili su krajnje ozbiljni. Teško se sad sjetiti detalja i kako je sve prešlo u kaos. Ako se dobro sjećam, naredili su nam da ustanemo, zatim legnemo na pod, a onda ponovno da ustanemo. Tražili su da predamo sve što imamo pri sebi: novac, kreditne kartice, mobitele, satove, nakit, prstenje. Oboje smo u istom trenutku pomislili na Ninin privjesak. Podigla je ruku prema vratu i pritisnula privjesak uz ključnu kost. “Derek!” žurno je šapnula. “Derek, ovo mi neće uzeti.” “Nema smisla izazivati vraga. Štogod traže od nas, moramo učiniti. Inače...” Riječi su ostale visjeti u zraku kao težak balast. Što se drugo moglo dogoditi, bolje je i ne znati. Možda je bila dobar znak sama činjenica da su svi bili pod maskom. Da su bili bez maske, mogao bi ih netko od nas prepoznati i vjerojatno bi se odlučili da nas pobiju. Kako biti siguran? 91 Sve moje misli bile su usmjerene na Ninu, na tek završen program i naš koncert za četrnaest dana, na privjesak i riječi koje mi je šapatom izrekla: Netom budemo opet sami, obećavam ti zahvaliti napravi način. Bilo je vrlo teško sačuvati živce. Zbrka u mojoj glavi postajala je sve veća. Sjećam se kad je Steve u jednom trenutku prišao napadačima. Bilo je to nepromišljeno i ludo odvažno. Sjećam se i kako ih je pokušao zastrašiti na uvrjedljiv, arogantan, bahat način. Ponašao se kao da smo ga izabrali za našeg pregovarača. Bio sam bijesan. Tko mu je dao pravo na takvo ponašanje koje nas sve dovodi u opasnost. On se pravi važan, a naši životi su u pitanju! Zar taj čovjek nije shvatio...? Mislim da ga je netko odgurnuo. To ga je smirilo. Od svega toga ništa. Barem se činilo da situacija nije postala gora za nas. Nekoliko trenutaka potom sve su nas kao ovce strpali u neko skladište straga u dvorištu. Vrata su zaključali. Ondje se Steve ponovno stavio na čelo iako je ovog puta krenulo od Carle. Zavukla je ruku u prsluk i izvukla mobitel. Vjerojatno ga je na tom mjestu sakrila dok smo svi ležali na podu. Odmah ga je tutnula Steveu u ruku. Nazvao je policiju. Opet sam pobjesnio zbog načina kako se zapovjednički postavio prema njima. Nitko nije bio iznenađen što su ga ostavili čekati. U prostoriji je bilo sve toplije i sve više zagušljivo. Neke žene su postale histerične. Ni većina muškaraca nije se ponašala dojmljivo. Steveova bahatost splasnula je čim policija nije reagirala kako je očekivao. Nisam osobno obraćao pozornost na njega. I ja sam se drukčije osjećao, a imao sam i pune ruke posla oko Nine. Pretpostavljam da je neumjereno reagirala zbog svega onoga s čime se morala nositi posljednjih nekoliko godina - samoubojstva dirigenta Wernera Schicksala i zagonetne smrti ljubavnika koji ju je pratio na klaviru. Govorila je bez prestanka, žučljivo, bezobzirno, zajedljivo, nepovezano. Ni o čemu nego o budućem koncertu. Kao da je sve već izgubljeno. Počela je i meni predbacivati kao da sam ja za sve bio kriv. Ja sam bio taj koji ju je doveo ovdje, ja sam bio taj koji... Skoro mi je laknulo kad nam je Steve prišao prokrčivši put kroz sav taj svijet i započeo razgovor. Nije to bio neki razgovor. Par štosova, nekoliko glupih, skoro uvrjeđljivih pokušaja da bude duhovit. Unatoč tomu, samo odvraćanje pozornosti dobro mi je došlo da ne moram opet usmjeravati svu pažnju na Ninu. Onda se, odjednom, sve završilo. Došli su zaštitari, a odmah nakon njih i policija. Prošla je čitava vječnost dok od svih nisu uzeli izjave. Naposljetku, dugo iza ponoći (vrijeme smo samo mogli nagađati budući da smo svi ostali bez sata), uspjeli smo izaći u hladnu tamnu noć, smireni, kao da se prije ništa nije dogodilo. Nekoliko ulica do kuće prešli smo pješice. Nina je cipele nosila u ruci. Ključeve su mi oduzeli, ali uvijek držim rezervne ključeve u vrtu iza bugenvilije tako da smo bez poteškoća ušli u kuću. Nina je odmah produžila prema kupaonici. Očekivao sam da će se ubrzo vratiti jer je kao i ja, sigurno zbog šoka, bila potpuno budna i nije ni pomišljala na spavanje. Vratila se u sobu s klavirom i sjela pokraj mene ogrnuta pokrivačem od glave do pete. Iako je te blage noći bilo više nego toplo, povremeno bi njezini zubi bez kontrole zacvokotali kao da je groznica trese. Nalio sam dva viskija. Iako smo sada uglavnom šutjeli, osjećali smo se kao i one prve noći kad smo na povratku iz Baxtera nastavili razgovarati skoro do zore. I kad smo konačno pošli na spavanje, nosila je moju majicu, a ja sam ostatak noći proveo uglavnom vrteći se u krevetu zbog neispunjenih očekivanja. Nisam mogao a da tada ne pomislim kako se sve u mom svijetu promijenilo. U potpunosti. S druge strane, na površini je izgledalo kao da je sve ostalo kao prije. Nastavili smo piti bez riječi. Svako malo vremena opet bih napunio čaše. Tek kad se prvo svjetlo počelo probijati kroz široki prozor, okrenula je svoje lijepe oči prema meni i upitala: “Onda, što ćemo sad?” “Što hoćeš time reći?” “Ne možemo nastaviti tek tako kao da se ništa nije dogodilo.” “Bila je to grozna noć”, rekao sam oprezno stisnuvši zube zbog previše pića. “Ako 92 gledamo ispravno, u biti, ništa se nije dogodilo. Uspjeli smo se izvući tako da nitko nije ostao ozlijeđen.” “Derek, nakon ovoga ništa više nije isto.” “To zavisi od nas”, prišao sam joj teturajući i kleknuo ispred nje. “Ne možemo, ne smijemo dopustiti da ovo poremeti naš život. Ono što se dogodilo, bilo je zaista grozno. Ali to je iza nas, mi možemo sada ići samo naprijed.” “Kako to možeš reći? To neće nikad nestati.” “Jedino ako dopustimo da ostane u nama.” “Zauvijek će nas progoniti.” “Ti i tvoji duhovi”, htio sam biti drzak, ali mi se jezik zapletao, “vjerovao sam da si odavno pronašla način kako izaći na kraj sa svojim duhovima.” “Nipošto na ovaj način, Derek.” Ispila je čašu, kao već toliko puta, malo se stresla, napravila grimasu i pružila prema meni praznu čašu. “Jesi li sigurna?” upitao sam. Samo je potvrdila kimanjem glave. Sumnjao sam, ali nisam se usudio odbiti. Uzeo sam skoro praznu bocu i napunio čašu. Ovaj put ne i sebi. “Što ćemo s koncertom?” iznenada je upitala. “Kako što ćemo?” “Moramo otkazati.” “Ne!” Nisam mogao doći k sebi od zaprepaštenja. “Treba ga održati kao što smo planirali. Moramo!” “Hoćeš reći, čak i da ova zemlja ode k vragu, predstava se mora održati?” “Glazbe se moramo držati jer sad više nego ikada treba pokazati da nam je glazba potrebnija od razbojnika i nasilja.” “Neće biti baš lako.” “Naravno da neće. Niti malo. Možda će to biti najteže što nam je učiniti. Ali moramo. Inače smo gubitnici. A onda će sve zauvijek biti izgubljeno.” Zavrtjela je glavom, ali nije izustila ni riječi. Malo zatim, kad sam podignuo glavu, čvrsto je spavala i lagano hrkala kroz poluotvorena usta. Prije nego što sam ustao, na trenutak sam razmišljao hoću li je podignuti i odnijeti do njezine sobe i staviti u krevet. Što ako se probudi? Ovo je trebala zaboraviti. U isto vrijeme nisam je želio ostaviti ovdje. Što ako se iznenada probudi i primijeti da je sama? I tako, umorno uzdahnem, pogledam naokolo i nekako se smjestim na kauču preko puta velike fotelje u kojoj je zaspala. Nisam ni pomislio da ću moći utonuti u san. Međutim, kad sam opet došao k sebi, dan je uvelike odmaknuo i svjetlo mi je prodiralo u oči kao nož nekog nasilnika. Glavobolja je bila nepodnošljiva. Koliko sam mogao primijetiti, Nina je još uvijek čvrsto spavala. Međutim, kad sam se vratio iz kuhinje sa svježim sokom od naranče, jakom crnom kavom i nekoliko komada prepečenca na poslužavniku, bila je budna. Na trenutak je zbunjeno zurila u mene, očito nije bila svjesna gdje se nalazi i tko sam ja. Pomaknula se u naslonjaču, ispružila noge, zastenjala, pritisnula šakama oči i zbunjeno upitala: “Što se, dovraga, dogodilo?” Prisjetila se kad sam počeo objašnjavati. Jadno je izgledala. Dao sam sve od sebe da nešto pojede. Nakon toga nagovorio sam je da popije sok i kavu, nakljukao je šakom tableta, pomogao joj leći u krevet, navukao zavjese i ostavio je da spava. Nisam ni stigao do vrata, a ona je opet čvrsto zaspala. Potražio sam nešto protiv glavobolje, zatim nazvao Odjel, zatražio od Lydije da otkaže sve satove za taj dan i otišao u svoju sobu da se i sam zavučem u krevet. Probudio sam se predvečer. Malo zatim i Nina se doteturala iz svoje sobe i ja sam joj ponovno ponudio sok i nešto za jelo. Život se dalje nastavio uz kašljanje i hripanje, kao što je nekad davno hripao stari Ford moga djeda. O budućnosti smo mogli ponovo razgovarati tek idućeg dana.