“Derek Hugo”, rekla je. Nije to bilo pitanje već izjava koja se ne može pobiti. “Da...?”rekao sam oklijevajući.

“Derek Hugo”, rekla je. Nije to bilo pitanje već izjava koja se ne može pobiti. “Da...?”rekao sam oklijevajući.
“Jučer sam vas nazvala.” “Žao mi je, ne sjećam se da smo dogovorili sastanak.” “Nismo, ali...” “Gospođo, gosp. Hugo je vrlo zauzet”, Lindie ju je brzo prekinula. Ovog puta znala je kako preuzeti stvari u svoje ruke. (Uz to, moram dodati, imala je mnogo drugih talenata i nijedan nije ostao nezapažen.) U nekoj drugoj prigodi razgovor bi se ubrzo završio. Međutim, ovo se dogodilo svega nekoliko sati nakon posljednjeg pokusa s Ninom. Nikad mi nije izgledala tako neodoljiva. Glas joj je bio nalik tekućoj vatri. Moduliranje glasa, fraziranje i ritam pjevanja još uvijek su odzvanjali u meni, a pred očima mi bila njezina plava kosa u kojoj bih se kao u rijeci sa zadovoljstvom utopio. Na sebi je imala tanku ljetnu haljinu od svile koja je, prianjajući, isticala sve obline njezina tijela. Nakon posljednje arije, Oh, smania, oh furie! iz Idomenija, sagnula se i neko vrijeme ostala u tom položaju, a onda se polako uspravila i prošaputala: “Bože! Što se to dogodilo?” “Bilo je prekrasno”, rekao sam. “Umorna sam.” Došla je k sebi tek malo poslije (što nimalo nisam želio). Zatim je bacila pogled na sat i rekla: “Ostalo je još vremena.” “Vremena uvijek ima”, brzo sam reagirao. Sigurno nije propustila aluziju. “Mogu li se na brzinu okupati?” upitala je. “Oblio me znoj od glave do pete.” Ustao sam. “Idem napuniti kadu.” “Mogu sama.” “Zaslužila si da ti ugodim.” Preduhitrio sam je, otišao do njezine sobe, pustio vodu u kupaonici da teče, dodao pola bočice ulja, iz ormara izvadio veliki mekani ručnik bijele boje. “Sve za tebe.” “Hvala, Derek”, nakratko me je zagrlila, brzo skliznula pored mene i izmigoljila na uobičajeni način, “gotova sam za petnaest minuta. Zovni me.” Ostavila me je u hodniku da se ohladim od uzbuđenja i nestala u kupaonici punoj pare. Vrata su ostala otvorena. Odonda mi se ta otvorena vrata stalno vraćaju u misli. Je li to bio poziv? Tako bi zaključila svaka razumna osoba. Međutim, Ninu sam dotad već dobro upoznao. Nakon što sam se dugo mučio tom mišlju, došao sam do zaključka da mi je samo htjela dati na znanje kako ima povjerenje u mene. Zbog toga su vrata ostala otvorena da bih dokazao kako sam dostojan tog povjerenja. Možda sam samo ispao obična budala. Nisam mogao zloupotrijebiti njezino povjerenje i tako prokockati sve što smo prethodnih tjedana postigli. Nekoliko minuta zatim čuo sam kako pjeva u kupaonici uz pratnju šumova koji su odavali da je ustala iz kade, da se suši ručnikom i oblači. Zadrhtala su mi koljena od same pomisli na njezine gole noge u oblaku pare. Ipak, sabrao sam se i otišao do klavira. Započeo sam svirati srednji stavak Appassionate - Adagio con moto. “Znaš”, rekla je dok smo se vozili mojim kolima prema Woodstocku, “čini me se da polako počinješ kužiti Appassionatu.” Glupo sam se nasmiješio. Nisam pronašao odgovor. Ruka koju je lagano položila na moje koljeno bila je bolji komentar od onog koji sam mogao smisliti. Napustio sam njezinu kuću, odvezao se do Baxtera i malo dalje, do Glazbenog odjela. I eto me sada s ovom lijepom riđokosom ženom koja stoji preko puta mene. Zbog toga je nisam odbio. “Slušajte, ništa ne mogu obećati. Sutra poslijepodne dovedite djecu - Lindie, pronađite 87 neko slobodno vrijeme - i tad ćemo napraviti pokus.” “Zaista vam hvala!” bila je oduševljena. “Gospođo...” “Molim vas, zovite me Carla.” “Još jedno ime koje obožavam”, rekao sam ozbiljno držeći njezinu dražesnu ruku dugih prstiju - prsti pijanista - malo duže nego je potrebno. Idućeg popodneva bila je tu. S dvije djevojčice, dvoje divne djece iznimna talenta. Nešto mlađe nego što obično primam, ali dogovorili smo se za probnu periodu, dvaput tjedno. Prije nego što je to vrijeme isteklo, rekao sam joj da mogu produžiti. Ponekad bi ih dovela Carla, inače bi ih poslala s njihovom dadiljom. Plavuša je, Njemica, mnogo obećava. Nije u istoj kategoriji kao Carla. Kakvo fantastično stvorenje koje miriše na sazrelo voće. Jednog popodneva, dok je djevojka još uvijek bila tu s djecom, pojavila se Carla. Htjela je sa mnom porazgovarati o napretku djece i nakon što je Njemica odvela djecu, Carla se još zadržala. Nakon toga, s vremena na vrijeme, to se ponavljalo. Bilo je više nego očito. Postoji toliko načina za prenošenje poruke koja ni u jednom trenutku nema nikakve veze s predmetom razgovora. U svakom pogledu potvrdila je opću sliku o riđokosim ženama: potisnutu seksualnost, svijest o fizičkom izgledu, nježnost punu strasti i tomu slično. Dok sam noću ostajao budan, osjetio bih da nema dvojbe ili dvosmislenosti oko moje situacije; ni trenutka ne bih oklijevao kad bi mi Nina dopustila više slobode od one što smo je dogovorili. U međuvremenu je Carla postala neka vrsta gromobrana preko kojeg bih, tko bi ga znao, mogao ublažiti svoju frustriranost. U biti, nisam očekivao neki vatromet. Ona je udata žena, sigurno zaljubljena u svog supruga, vrhunskog arhitekta, i, koliko sam mogao zaključiti, obožavala je svoju djecu. S druge strane, često sam puta otkrio da, kad je u pitanju brak, uvijek postoji i mogućnost da nešto ne ide kako treba. Stari ljudi mudro kažu da je brak glavni uzrok rastave. Je li to cinizam? S mojih pedeset i dvije godine nisam postao slijepac. Čak i kod Carle sam osjetio nešto od toga iako se to nije moglo osjetiti radarom. Na primjer, ona slučajna primjedba o suprugu koji često ima toliko posla i primoran je raditi duboko u noć nakon što bi ona otišla na spavanje. Povremeno bi pokazala jedva zamjetnu razdraženost. Žalila se da s njom ne dijeli ljubav prema glazbi, da više nema dovoljno vremena posvetiti se istinskoj ljubavi prema lončarstvu. Rekla je da prvih godina braka čovjek obično nastavlja sanjati o koncertima i avanturama (ona se nadala jednog dana pokušati popeti do Machu Picchua, posjetiti Angkor Wat, slijediti Gauguinov trag do Tahitija) i postupno navikava živjeti uz kompromis, smanjujući sve više svoja očekivanja. Posebno joj je smetalo što je ona voljela stare predmete, starinske kuće i namještaj, zapuštene vrtove, dok je njezin suprug zahtijevao da sve bude novo, moderno, pravilna oblika i u ispravnom stanju. Prodao je njihovu staru kuću u viktorijanskom stilu u Kenilworthu i izgradio novog monstruma od stakla i čelika bez ikakve konzultacije s njom. U biti, upravo je pokazivao toliki prezir prema njoj da... Jednog popodneva, nekih mjesec dana nakon što su djevojčice počele dolaziti na instrukcije, dogodio se trenutak kad je odjednom sve dovedeno u kritičnu situaciju. U početku sve je teklo u opuštenoj atmosferi. Pojavila se upravo kad su se djeca spremala otići i svi smo se zapričali. Čestitao sam Carli na napretku djece. Da bih nagovorio djevojčice na razgovor, upitao sam što planiraju za budućnost. “Što biste voljele raditi kad odrastete?” prvo sam upitao Francescu. “Nadam se nešto u vezi s glazbom.” “Naravno” odgovorila je samouvjereno, “moja želja je svirati klavir u velikim koncertnim dvoranama. Isto tako I flautu, a možda i violinu. Voljela bih i pjevati.” “Zar to nije malo previše?” upitao sam oprezno. “Možda”, mala vertikalna bora pojavila se na čelu, “jer, vidite, voljela bih igrati tenis i i hokej, isto tako i trčati sto metara na olimpijskim igrama.” Prije nego što je završila, mala Leonie gurnula ju je u stranu da bi dospjela u središte pozornosti. “Kad odrastem”, objelodanila je, “želim biti udovica.” Carla i ja smo se zgranuli. 88 “Poznajete li moju najbolju prijateljicu, Anitu?” nastavila je Leonie spokojno. “Eto, ona ima tetku koja je udovica i strašno je bogata. Nosi lijepe haljine, putuje po cijelom svijetu i uvijek nam donosi čokoladu.” “Je li ti jasno kako se postaje udovica?” upitao sam ozbiljno. “Prije svega, tvoj suprug mora umrijeti.” Leonie se zamislila na trenutak. “Pa, to je u redu”, odlučila se. “Vidite, nema mnogo koristi od muškaraca. Meni se više sviđa putovati po svijetu nego stalno biti kod kuće.” “Ali ako on ne želi umrijeti?” upitao sam. “Pa onda ću ga vjerojatno ubiti.” Carla je na to ubrzano počela tražiti način kako da prekine razgovor. Međutim, tad se pojavila mlada Njemica - slatki mali komad - i odvela kući Francescu i Leonie. “Mamice, ideš li s nama?” upitala je Leonie. “Doći ću malo kasnije”, rekla je Carla, “imamo još nešto porazgovarati.” Pričekao sam još nekoliko minuta dok nisu otišli, a onda sam zatvorio vrata za njima. U toj gesti bilo je nečeg konačnog. “Nadam se da shvaćate koliko su ove djevojčice posebne”, rekao sam joj, “iako Leonie definitivno čekaju vješala.” Te riječi nije podnijela baš tako lako. “Nije sve u djeci”, izjavila je skoro svečano. Poslije sam pomislio da je možda naivna Leonina djetinjarija navukla izvjesnu sjenku na zbivanja tog dana, kao kad neka prelijepa žena odjene crninu. Prišao sam joj. Sasvim blizu. “Carla, što se to događa?” upitao sam. Tad mi je ispričala gdje su prethodno stanovali i kako su se preselili u Fresnaye. “Molim vas, nemojte me krivo shvatiti”, rekla je odjednom, “nemam namjeru kritizirati ili nešto slično. Steve je u mnogo čemu tip čovjeka koji mi odgovara. Mi se razumijemo. U mnogim stvarima osjećamo isto.”Nakratko je zastala. “Naš seksualni život je divan.” Slijedila je mnogo duža pauza. Glas joj je dobio tamniji prizvuk i malo je usporila. “Ali, znate, nije to sve u životu. Ponekad se noću probudim i ostanem ležati buljeći u tamu i onda se zapitam: ‘Je li to sve? Zaista sve?’ A sebi ne mogu ni objasniti što mi nedostaje. Možda to dolazi s godinama.” “Kako možete spominjati godine?” rekao sam jetko. “Za Boga miloga, Carla, još niste doživjeli najbolje godine. Još sve se može dogoditi. Cijeli svijet leži i čeka na vas.” Ne znajući kako ili zašto se to dogodilo, shvatio sam da je naš razgovor poprimio dublju, tamniju notu. Počeo sam joj pričati što sam propustio. Naravno, Ninu nisam spominjao. Bila bi to izdaja na koju ne bih mogao ni pomisliti. Govorio sam o prvim snovima, o plakatima s Berlinskom filharmonijom, dirigentom Claudiom Abbadom i solistom Derekom Hugom. Što je ostalo od svega toga? Sada sam spao na davanje lekcija i praćenje umjetnika koji su zaista nadareni, kao što je ovih dana Nina Rousseau. Gdje sam ja u svemu tome? Jesam li to odista istinski želio? Bih li se toga volio sjetiti jednog dana kad dostignem godine Wilhelma Kempfa koga sam slušao u Parizu (kad se otkinula žica dok je svirao Liszta), ili Arthura Rubinsteina ili Svjatislava Richtera...? Ne mogu objasniti kako se odjednom našla pokraj mene. Gladila me je po kosi. Znao sam, kad se prsti žene nađu u muškarčevoj kosi, to je prvi znak intimnosti. “Derek, ne govori tako”, rekla je. “Zahvaljujući ljudima kao što si ti, drugi, kao što sam ja, mogu i dalje sanjati i vjerovati.” Bilo kako bilo, nisam odgovorio. Samo sam sjeo za klavir i počeo svirati Dvořaka. Postoje momenti, a to znam iz dugog iskustva, kad se glazbom može više reći i bolje izraziti nego riječima. To je bio trenutak, u to sam siguran, kad sam je mogao zagrliti. Međutim, bio sam svjestan da me još uvijek nešto zadržava. Nisam to mogao učiniti Nini. (Premda to razmišljanje nije imalo smisla budući da među nama nije bilo ničega zbog čega bih mogao nešto “učiniti”. Više puta mi je to jasno dala na znanje. Možda je to bilo zbog straha da ne 89 iznevjerim ono što sam osjećao prema njoj i tako, na čudan način, iznevjerim i samog sebe?) Možda je moja suzdržanost imala neke veze i s ovom ženom, Carlom. To što sam se suzdržao u trenutku kad je vjerojatno bila spremna, možda će mi pomoći idući put da se lakše prepustim i da u tome imam više zadovoljstva. Nakon odsvirane sonate neko sam vrijeme ostao sjediti. Zatim sam ustao i okrenuo se prema njoj. Stajala je ondje i čekala. Usne su joj bile malko otvorene. Do mene je dopirao dašak mirisa koji mi je davao na znanje: evo me, spremna sam za tebe. U tom trenutku je zazvonio telefon. Bila je to Nina. Znala je da u to vrijeme nemam učenike na rasporedu. Htjela je te večeri porazgovarati o našoj glazbenoj probi. Po završetku razgovora vratio sam slušalicu na njeno mjesto. Carla je stajala kraj vrata s torbicom ispod ruke. “Ispričavam se”, rekao sam, “bila je to moja..., bila je to Nina.” “Nije važno. Inače sam bila spremna otići. Uzela sam već dovoljno vašeg vremena.” Otišla je trenutak poslije. Sljedeći korak me je uhvatio nespremnog. Da sam za vrijeme besanih noćnih sati morao nagađati što će se dogoditi idućeg puta, pitao bih se hoće li se Carla pojaviti s novim dobro pripremljenim napadom i nastaviti ondje gdje smo bili primorani zaustaviti se ili se uopće više ne vratiti. Dogodilo se da je na sljedeću lekciju dovela sa sobom svog supruga. Je li to bio znak nekog sadističkog zadovoljstva? Možda je time htjela povratiti uzdrmano samopouzdanje? Ili me je tim teško shvatljivim ženskim postupkom htjela “postaviti na svoje mjesto”? Ako sam se zbunio, ne vjerujem da sam to pokazao. Pretvarala se da je samo iskoristila priliku upoznati me s preostalim članom svoje obitelji. Njezin suprug, Steve, prilično mi se dopao. Bio je malo razmetljiv, kao da je osjetio potrebu da se dokazuje ili da možda nadoknadi ono što mu je prije bilo uskraćeno. Ipak, bio je čovjek dobre naobrazbe premda - Carla me je na vrijeme upozorila - nije bio neki ljubitelj glazbe. Donekle me je iznenadilo da je čuo za Ninu, znao njezino ime i vidio njezine fotografije. (Stekao sam dojam da Carli to nije bilo ugodno čuti.) Čak je bio upoznat s idućim koncertom. Što se ostaloga tiče, obožavao je svoju djecu i pokazao previše pažnje prema svojoj supruzi. Imao sam dojam da će je odvući u krevet po povratku kući i tako potvrditi svoje pravo na nju. Kao da je to zaista bilo potrebno. (Možda je bilo za njih.) Nisu se dugo zadržali. Svi smo jedno drugo uvjeravali da ćemo se ubrzo naći zajedno na piću ili ručku, kod njih ili kod mene. Na kraju će svakako za tri tjedna doći na koncert, oboje ili barem Steve. Nakon toga su otišli. Zadržao sam se u prostoriji za vježbanje toliko da pokupim sve što mi je trebalo kod kuće, zatim zaključao vrata i otišao. U pojedinim vježbaonicama studenti su se još zadržali. Čulo se par klavira, jedan konraalto uvježbavao je arpeggia. Na dnu hodnika čula se flauta, malo dalje violončelo. Često sam imao osjećaj da je ugađanje instrumenata prije početka samog koncerta najmagičniji trenutak, fluidni svijet zvuka, prazan svijet bez oblika prije stvaranja. Na to me je podsjetio naš odjel prije početka vježbanja. Sve je još neodređeno, ništa nije poprimilo oblik niti je konačno. Sve se još može dogoditi. Samo nekoliko dana potom došlo je do prekretnice. Oboje, i Nina i ja, bilo smo premoreni nakon niza iscrpljujućih seansi koje su ispunile sva naša očekivanja. Odlučili smo te večeri prekinuti probe i izaći na večeru. Osim toga, imali smo razloga proslaviti. Tog popodneva konačno smo završili naš program. Kupio sam mali poklon da bih joj iskazao počast, zlatni lančić s privjeskom od ultramarina. Tada sam već znao, njezina omiljena boja bila je plava. Uz blistavu plavu kosu dojam je izvanredan. Bio je moj red da biram restauraciju. (Kako bi sve, doslovno sve, bilo drukčije da je bio red na njoj!) Sjetio sam se mjesta sasvim blizu svoje kuće u Oranjezichtu gdje sam ponekad jeo s nekim kolegama. Tu je vladala tiha atmosfera (nekad je to bila crkvena dvorana, poslije preuređena i s ukusom obnovljena), s prigušenom, nenametljivom klasičnom glazbom i dobrom hranom uz svjetlost svijeća. Složili smo se da nam je baš to trebalo. Restoran se zvao Chez Alice i sve vas je podsjećalo da ulazite u prostor