Medutim, na sred sobe ugledala sam lepo odevenog gospodina, prijatne spoljasnjosti, koji mi se uctivo obratio: – Gospodjice izvinite sto sam vas uzne-mirlo, al kucao sam… i molim vas, nemojte pokri-vati tako divno telo. lako ml je godio njegov pogled pun divijenja, ipak sam se osecala nelagodno kraj odevenog coveka. Prekrila sam se carsavom, mada su se i preko njega ocrtavali obrisi raskosnih oblina. Vitalan i sarmantan covek, sa kosom prosaranom sedim vlasima, prisao je gvozdenom krevetu na kome sam lezala 1 tiho izustio: – Posle toliko godina, odluclo sam da posetim...To je dobro rečeno i prorečeno. Otkad sam ga upoznala, nisam se više mogla ni s jednim zamisliti. Samo s njim. On je bio kroj koji mi je idealno pristajao. . . . još smo lagano čavrljali i odlučio me nazvati sutra kad se probudi. Naravno, kad završi ta ceremonija – vjenčanje. Skakutala sam po stanu u ritmu svoje sreće i obukla se za susret sa Jacquelline. Obukla sam lepršavu cvjetnu haljinu i košulju na nježno napuhane rukave i kosu ukrasila svilenom maramom, a oči zaštitila okruglim naočalama. Bilo je prevruće za ikakav grudnjak. Jacqueline me čekala u bistrou hotela “Beau Rivage” da bi mi prepričala sve o svom “savršenom” odvjetniku s kojim je prethodnu noć tu provela. Bila je precizno i s ukusom našminkana, kosa joj je bila kao i inače skupljena u bogati crveni rep, a tijelo je ukrasila haljinom u bojama cvijeta trešnje i breskve. Bila je zanesena dok je prepričavala proteklu noć. –„Bili smo u kazalištu, moderni balet iz New Yorka. Predstava je bila fantastična. Claude ima toliko ukusa. Poslije predstave smo izabrali ovaj hotel. Nismo išli do kraja, ali s pravim frajerima se ne srlja. “ –„Tako je, nastavi. . . “, zanimalo me dalje. . . -„Crn, nježno kovrčav, zgodan, visok, odvjetnik, roditelji mu imućni. Imaju hotel u Nici. On je savršen, zar ne?“ Ovakvu priču sam stoti put čula iz njenih usta. Uvijek ju je vanjski dojam zadržavao, dok se ne bi našla sama i ostavljena ili na abortusu jer navodno nije išla do kraja u krevetu. Nije mogla protiv svoje prirode. Njen život je bio sukob predrasuda i prirode. Ovaj put sam joj dala najiskreniji savjet: -„Jacqueline, vanjski dojam se može opisati vrlo lako, ali pričekaj. . . Nemoj si dozvoliti da Te i on povrijedi. Polako. Vrijeme ce Ti pokazati“. Jacqueline je samo kimnula glavom i maštajući pogledala kroz prozor. Provele smo gotovo cijeli dan u ugodnoj šetnji pričajuci o lakim temama i završile ga odsjedanjem u jednome kafiću na rivijeri Ženevskog jezera, gdje puštaju vječne talijanske canzone. Na povratku sam kupila šareni materijal od kojega ću sašiti haljinu. Jacquelline je i kupila i za sebe isti materijal te rekla:- „Sašij i meni takvu haljinu, kako ti osmisliš dizajn. . Za 10 dana idem s njim u Beč na operu pa si hoću upotpuniti kolekciju. Moram blistati za njega. ” Naravno, pristala sam. Ušla sam u naš lijep, ali bez njega pust i prazan stan. Sve je odzvanjalo tugom i bijedom samoće. Napravila sam si voćnu salatu i plakala uz “Love story”. Zbilja me fasciniraju priče kad se jedan od dvoje razboli i taj drugi ostane uz bolesnoga i voli ga vječno. . . i kad umre. Te noći sam legla rano, ali nisam brzo usnula. Nisam voljela mrak i u mraku čuti samo svoje disanje, stoga sam imala upaljenu malu svjetiljku. Razmišljala sam o Njemu. Sjetila sam se svega lijepoga i ružnoga. Sjetih se njegovih orhideja koje mi je uvijek volio spominjati, kao da su njegovi lovački trofeji. Sjetih se koliko sam bila prkosna prema njemu, misleći da možda ipak žali za propalim vezama. Sjetih se koliko se borio s mojim lošim trenutcima i kako me nikad nije napustio. Uvijek je vjerovao u mene. Nadasve, ja sam tu u mondenom društvu Ženeve, zahvaljujući baš njemu. On mi je dokazao da je samopoštivanje i voljeti najveća sreća. Sjetih se naših mokrih noći od suznih strasti. Sjetih se da je naša ljubav pobijedila i da sam ja njegova mimoza – njegovo vječno proljeće. Uz te misli, ja sam usnula.
0 comments:
Post a Comment